Ispis

Bosanska biskupija

Ljetopis popa Dukljanina (iz 12. st.), naš najstariji ljetopis uopće, spominje Bosansku biskupiju već u 9. st. Bula pape Aleksandra II., iz godine 1067., nabraja i Bosnu među područnim biskupijama Barske metropolije. Međutim, ni jedna ni druga tvrdnja nisu vjerodostojne. Povrh toga, spomenuta bula samo je prijepis kasnije bule protupape Klementa III. (Wibert Ravenski) iz god. 1089. s promijenjenom godinom izdavanja i imenom izdavača. Wibertova je bula, doduše, autentična, ali bez pravne snage, djelo protupape, pa je zato u Baru i patvorena. Bosanska biskupija u to vrijeme doista i postoji i Bosna prolazno pripada Dukljanskom Kraljevstvu. U njemu kraljuje Bodin, koji je i isposlovao tu bulu od Klementa III. Međutim, ostaje pitanje da li je Bosanska biskupija 1089. i osnovana ili je već prije toga vremena postojala, na što nam sama bula ne daje odgovora. Drugi jedan dokument, "Provinciale vetusa" (iz 1188.), zapravo zbirka popisa raznih crkvenih pokrajina i njihovih biskupija iz raznih vremena, spominje Bosnu na dva mjesta: jedanput u Splitskoj i drugi put u Dubrovačkoj metropoliji. Pomnom analizom spomenutog dokumenta izlazi da prvi spomen Bosanske biskupije pada između 1060. I 1075. godine.

Od svog početka spada Bosanska biskupija Splitskoj metropoliji. Kasnije, kako smo vidjeli, barski je metropolita nastoji sebi podložiti, a zatim u 12. st., dubrovački. Poslije se pojavljuje još jedan pretendent, kaločki metropolita koji želi svoju vlast protegnuti na Bosnu uz pomoć države. Kako u isto vrijeme već pokoji Ugrin zasjeda na nadbiskupsku stolicu u Splitu, a ugarsko-hrvatski kraljevi sve jače podižu svoje pravo na Bosnu kao vazalnu banovinu, to je vrlo razumljivo da mudri i u narodu do danas spominjani Kulin ban želi u crkvenom pogledu Bosnu odvojiti od Splita i, još više, zapriječiti kaločkom nadbiskupu ostvarenje njegovih namjera. Kulin ban, prijatelj Dubrovnika, nalazi izlaz iz opasnosti u tome da Bosansku biskupiju učini sufraganskom Dubrovačkoj metropoliji. To on i postizava, kako izgleda, putem papinskog legata Tebalda koji je bio poslan "u Dalmaciju i čitavu Slavoniju" pa tako i u Bosnu (1180.).

Malo kasnije javlja se Bosna u papinskim i domaćim crkvenim dokumentima kao sufraganska biskupija Dubrovačke metropolije. Na poziv gospodara zemlje dubrovački nadbiskup Bernard posvećuje jednu crkvu u Zahumlju i dvije u Bosni, po svojoj prilici onu sv. Kuzme i Damjana u Milama (spomenutu i u darovnici iz god. 1244.) i onu sv. Jurja u Podbrežju kod Zenice, otkrivenu god. 1964. s Kulinovim natpisom. Bosanski biskupi rede se tada u Dubrovniku, o čemu je sačuvan originalni dokument iz 1195. godine.

Po tužbi zetskog kralja Vukana Nemanjića pojavilo se je u Bosni krivovjerje, a zaštitnik bi mu bio upravo Kulin ban. Tužba na papu Inocenta III. bila je diktirana političkim interesima. Kulin ban bio je i ostao vjernim katolikom, ali stoji također tvrdnja da je tu nova vjera, ako je valjda i ranije od god. 1200. ušla u Bosnu, a ono tada u njoj barem postala aktivnijom. Dolazi do susreta papinskog legata Ivana de Casamarisa s nekim bosanskim redovnicima, optuženim radi krivovjerja, na Bilinu polju, danas dio grada Zenice. Papin poslanik postupa razborito i blago i bosanski redovnici potpisuju izjavu pravovjerja te prihvaćaju zahtjeve, koje legat postavlja (1203.).

Međutim, uspjeh sporazuma bio je tek privremen. Od toga vremena pa do pada Bosne razdiru Bosnu vjersko dvojstvo i stalni sukobi između pristaša tzv. "Bosanske crkve", zvanih napolju patarenima, i katolika. Taj sukob ima i svoju političku stranu, jer se patareni pretvaraju u zaštitnike bosanske nezavisnosti protiv stranog, ugarskog napadača, a na crkvenom polju u borce protiv latinizacije bogoslužja, a za narodni jezik. To još nije moralo značiti da su oni krivovjerni manihejci, što je s nekih strana vrlo živo i osporavano. Iz domaćih dokumenata bilo bi to teže dokazati.

Ipak iza njih stoje činjenice koje nikako ne svjedoče za pravovjerje "Bosanske crkve": ta vjerska sljedba uopće ne gradi materijalnih crkava, a razara i one koje je već zatekla, za razliku od kršćanstva na Istoku i na Zapadu. Ustrojstvo "Bosanske crkve" potpuno se poklapa i u imenu i u stvari s ustrojstvom katarskih crkava u Francuskoj i Sjevernoj Italiji. Činjenica da se u Bosni nanovo krste mase pristaša "Bosanske crkve" po misionarima dominikanskog i franjevačkog reda, koji s jedne strane dobro poznaju nauku bosanskih "krstjana", a s druge strane katoličku koja kategorički zabranjuje krštenje već krštenih ljudi, pokazuje da ti bosanski patareni uopće nisu bili kršteni nego su se krstili tek pod kraj života, kao i katari i albigenzi na Zapadu. Svemu tome pridolazi i jednodušno svjedočanstvo kako kršćanskog Zapada tako i Istoka: Dubrovnika, Dalmacije, Ugarske, Italije, Francuske, i posebno Rima, zatim Srbije i Bizanta na istoku.

Prvi misionari u Bosni koji se bore protiv patarena bili su dominikanci, pripadnici reda već otprije prokušanog u borbama protiv manihejaca. Pripadaju ugarskoj provinciji koja ima svoje samostane i po Slavoniji a kasnije i u Bosni. Ti misionari dosta brzo predobiju za se bana Meteja Ninoslava i njegova rođaka Stjepana Prijezdu, rodonačelnika kasnije bosanske vladarske obitelji Kotromanića. Ninoslav poklanja crkvi veliki posjed u Usori ograničen rijekama Savom, Tolisom i Bosnom te "vrelom" Modriča, a Prijezda, s druge strane Bosne, znatno imanje Dubicu. Ohrabren uspjesima dominikanaca u Bosni papa Grgur IX. imenuje biskupom u Bosni dominikanca iz Wildhausena, Ivana Nijemca ("Teutonicus"), a dominikancima povjerava isključivo pravo misio-narenja i istraživanja vjere u Bosni. Oni tu vrše preko stotinu godina (1228. - 1330.). Imali su u zemlji više samostana, nekoliko biskupa i više mučenika. Biskup Povša (Ponza) gradi u selu Brdu kod Vrhbosne (još tristo godina kasnije naziva se Sarajevo Vrhbosanjem) katedralu sv. Petra (1238.- -39.) i uz nju kaptol. Sačuvan je kamen s natpisom "Beati Petri in Verb(osna)" koji je spadao toj katedrali, a čuva se u Sarajevskom muzeju. Pod pritiskom patarena zaklanja se biskup Ponza u času pogibelji na svoje veliko imanje u Đakovu, poklon vojvode Kolomana god. 1239. Iako je to preseljenje imalo biti privremeno ono se pretvara u stalno, na najveću štetu katolicizma u Bosni.

Nije to bio jedini udarac. Bila su to burna i krvava vremena križarskih vojni na Bosnu, pokretana od Ugarske s providnim političkim namjerama, kao navodno jedine mogućnosti za održanje katoličke vjere u zemlji nakon toliko stoljeća opstanka. Bosanski biskup nepoznata imena bio je optužen u Rimu kao krivovjerac, a s njim zajedno i dubrovački nadbiskup koji je "nepažnjom" redio takvog čovjeka za biskupa. Posljedice su bile dalekosežne. Grgur IX. izuzima Bosnu od vlasti dubrovačkog metropolite i izravno podlaže Rimu (1233.), a petnaest godina kasnije kaločkom metropoliti. Svi stari bosanski biskupi nose narodna imena i služe se staroslavenskim jezikom u bogoslužju. Sada već dolaze biskupi stranci, koji uvode latinski jezik i počinju s latinizacijom domaće Crkve. To je opet pogoršalo položaj Crkve i unijelo veliku zabunu u narod. To je tim tragičnija što upravo u to vrijeme papa Inocent IV. (1248.) službeno potvrđuje upotrebu glagoljice senjskom biskupu Filipu. Da je to učinjeno i u Bosni, borba za katoličko pravovjerje bila bi lišena nepotrebnog balasta borbe za latinizaciju pa bi i koji politički moment bio tim istim znatno ublažen, možda i posve isključen.

U Vatikanskom arhivu sačuvana je povelja kralja Bele IV. (1214.) kojom potvrđuje već spomenute darove vojvode Kolomana i bana Ninoslava Bosanskoj biskupiji. Najzanimljiviji dio akta, ujedno i vremenski najstariji, jest onaj u kojem se nabrajaju stare crkve i posjedi Bosanske biskupije u iskonskoj, još neproširenoj Bosni prema sjeveru i zapadu. Te posjede ban i bosanske velmože potvrđuju Crkvi "radi raznih šteta i nepravdi" (najvjerojatnije počinjenih od bosanskih patarena), što je ona od davnine već i posjedovala. Taj je dokument najvažnija podloga za historijsku topografiju srednjovjekovne Bosne.

Ti su posjedi: a) u župi (političkoj) Vrhbosni selo Brdo (Burdo) gdje je sagrađena stolna ckva sv. Petra; zatim Bulina ("Bolina"), danas selo Žunovica pod Igmanom; Knešpolje, dosad pobliže neustanovljeno mjesto; te konačno Vrutci ("Vrud-chy") s crkvom sv. Stjepana Prvomučenika nedaleko od vrela Bosne; b) u župi Neretvi selo Buljina ("Bulino"); u to vrijeme Zahumlje još ne pripada Bosni a župa Neretva, kraj oko rijeke Neretvice, dio je stare Bosne; c) Rotilj ("Rocil") u župi Lepenici s crkvom sv. Mihovila arkanđela, u neposrednoj blizini Kiseljaka; d) Ljubinci s crkvom Bl. Dj. Marije u župi "Vidgossa", (možda kraj oko Viduše poviše ušća Lašve u Bosnu); e) u Milama ("Mel") crkva Kuzme i Damjana, vrlo vjerojatno sagrađena od Kulina bana; f) u župi "Lašvi" ("Losova") posjed kod "Tri crkve", otprilike u Gornjem Turbetu u blizini starog grada Toričan; g) u župi Uskoplje kod crkve sv. Ivana. Tu župu spominje već Ljetopis popa Dukljanina. Usko i dugačko polje od Gornjeg do Donjeg Vakufa zove se i danas Skopaljsko polje. Stara crkva sv. Ive bila je u selu Dobrošinu; h) Bilino polje u župi Brod ("in supa Bored Belma-pola"). Politička župa Brod, danas zenički kraj, spominje se još dugo u turskim dokumentima kao "brodska nahija"; i) u župi Borač mjesto Prača zvana Biskupinom ("in comitatu Berez Pracha Byskupine vacata"). I danas, nakon više od sedam vjekova, zove se "Biskupina" mjesto na sastavcima Prače i Grabovice, zapadno od D. Prače. Tu nisu spomenute sve crkve u staroj Bosni već samo one uz koje je bio neki veći posjed bosanske biskupije. Zato se tu ne spominje Kulinova crkva u Podbrežju kod Zenice itd.

Tim posjedima trebamo nadodati i Jošavicu ("Jelsaviza") blizu ušća Bosne u Savu. Ban Stjepan Tvrtko, kasnije prvi bosanski kralj, poklanja ga bosanskom biskupu Petru, kad ga je taj vjenčao u Sv. Iliji (danas Modriča) s Dorotejom kćerkom vidinskog cara Ivana Sracimira.

Franjevci dolaze u Bosnu na poziv bivšeg srpskog kralja Stefana Dragutina (1291.) koji kao zet i vazal ugarskog kralja dobiva u leno banovinu Mačvu, Usoru i Soli. Nigdje u Bosni nisu franjevački samostani tako gusti kao upravo u tome kraju, na donjoj Drini. Oni nestaju u 15. i 16. st. dok se zadnji i najvažniji, onaj u Srebrenici, drži još skoro do god. 1700.

Procvat misionarske djelatnosti franjevaca počinje dolaskom generala reda Gerarda Eudesa u Bosnu (1339.) i otvorenim pristupom bana Stjepana II. Kotromanića radu za Katoličku crkvu. U Bosni se osniva franjevačka kustodija (1340.) na čelu s bl. Peregrinom Saksoncem i sjedištem u samostanu sv. Nikole na Milama kod Visokog. Dolazi do pristupa u masama bosanskih krstjana katolicizmu i njihova krštenja. Gotska crkva sv. Nikole podignuta je od bana Stjepana II. Kotromanića kao crkva i mauzolej najprije bosanskih banova, pa kraljeva. U njoj je krunjen prvi bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. (1377.). I on i ban Stjepan II., uz neke druge, sahranjeni su u toj crkvi. Kasnije će se bosanski kraljevi sve više povlačiti iz Visokog u tvrdi Bobovac i Kraljevu Sutjesku. Nedavno je otkopana na Bobovcu kraljevska kapela i otkrivena njena zvona u zasutom bunaru, lijevana u Šibeniku početkom 15. st. Slično tako u Sutjesci otkrivene su dvije crkve: jedna kraljevska, sv. Grgura koji je zaštitnik Kotromanića, i druga franjevačka, sv. Ivana.

Ni pedeset godina od osnutka bosanske kustodije broji ona, tada već na vikariju uzdignuta, sedam kustodija s 36 samostana, ne samo u Bosni nego i u Južnoj Ugarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj (popis bosanskog vikara fra Bartola Alvernijskog iz 1385.).

Razrovana političkim i vjerskim borbama pada Bosna kao zrela jabuka u krilo sultanu. Bosanski patareni znali su i ranije pozivati Turke kao saveznike u Bosnu, a kad u velikom ratnom pohodu dolazi u Bosnu sultan Mehmed II. el Fatih, osvajač Carigrada, otvara mu zapovjednik neosvo-ivog Bobovca vrata tvrđave. Bosna "šaptom" pade, i njezin zadnji kralj, ostavljen od svojih, predaje se na vjeru Turcima, da bude pod Jajcem posječen (1463.). Kralj Matijaš Korvin, koji u času turske provale u Bosnu nije joj pritekao u pomoć, sada preotima iz turskih ruku čitav niz gradova. On osniva Jajačku i Srebreničku banovinu kao neke vrste vojne krajine za obranu svojih zemalja, ali za kraće vrijeme. Srebrenik pada 1512., a Jajce, ostavši otokom u turskom moru, god. 1528.

Turska osvajanja izazovu u Bosni vrlo krupne promjene, ne samo političke nego i vjerske, socijalne i etničke. Tursko carstvo, iako teokratsko--vojnička islamska država, priznavala je legalni opstanak židovstvu i kršćanskim crkvama kao vjerama (objavljene) "knjige". Dakako, to zakonsko priznanje nije nipošto značilo vjersku ravnopravnost. Slično kao i u osvojenom Carigradu, gdje Mehmed II. sklapa neke vrste konkordat s patrijarhom Genadijem II. i daje mu široke povlastice da tako zapriječi masovno napuštanje osvojenoga grada, postupa sultan i u Bosni. Mase katoličkih vjernika bježe iz zemlje, a i turska vojska vodi sobom znatno mnoštvo sužanja (još početkom 17. st. spominju u okolici Carigrada i Drinopolja sela bosanskih katolika). Na to bosanski kustod fra Anđeo Zvizdović junački pristupa pod čador sultanov na Milodraškom polju i isposluje od njega zaštitu za narod u času općeg rasula. Sultan, ne samo vrstan ratnik nego i dalekovidan državnik, daje fra Anđelu glasovitu Ahd-namu, osnovni pravni dokument kojim su franjevci branili Crkvu i vjernike puna četiri vijeka.

Tim i mnogim kasnijim seobama katolički element u zemlji znatno je oslabio. Na napuštena zemljišta osobito na granicama carstva naseljavaju Turci druge kršćane iz vojničkih, političkih i ekonomskih razloga. Bili su to uglavnom Srbi pravoslavne vjere, poluvojnički organizirani stočari, kojima Turci daju znatne povlastice ("vlaški status") i ne čine ih kmetima, a traže od njih kao protuuslugu pouzdanu službu.

Glede vjerskih promjena pada nam u oči da bosanski patareni, iako simpatizeri i gdjekada saveznici Turaka, mjesto očekivanog procvata doživljuju nagli pad i konačni nestanak. Iznutra razrovani i obeshrabljeni polagano se prelijevaju u druge vjere, muslimansku na prvom mjestu, jer samo tako mogu sačuvati svoju vodeću ulogu u Bosni i svoje zamjerno ekonomsku stanje. Drugi opet manje ugledni i siromašniji pristupaju katolicizmu, nešto i pravoslavlju. Već spomenuti patrijarh Genedije u pismu sinajskim kaluđerima govori kako se "kudugeri" (patareni) obraćaju na pravoslavlje. Sve je tu teklo postepeno te zadnje ostatke bosanskih patarena nalazimo još u prvoj polovici 19. st. oko Jablanice i Konjica.

Na islam prelazi također i dio katolika, privučen povlasticama vladajućeg, islamskog sloja.

Islamizacija jednog dijela bos. katolika, možda najviše recentnih prelaznika s patarenstva, dolazi u više etapa, od kojih je glavna ona pod najznamenitijim carskim namjesnikom Husrev--begom. On je vojnik, državnik i graditelj (npr. krasne Begove džamije u Sarajevu), ali i čovjek koji je učvršćenju turske vlasti dao veliki prilog upravo islamizacijom izvjesnih krajeva Bosne. U njegovo doba pada i rušenje mnogih franjevačkih samostana i crkava po Bosni.

Sam proces islamizacije Bosne, kao i nekad prijelazi katolika na patarenstvo i obratno, nije posve dokumentiran i proučen. Među oba procesa postoji izvjesna sličnost. U procesu igraju ulogu ne samo vjerski nego, još više, politički, socijalni i ekonomski razlozi. Vjerska poučenost i vjerski motivi nisu bili na visokom stupnju, pa često puta ni prijelaz nije značio konačni razlaz sa svojom starom vjerom i prihvaćanje nove. To je i psihološki značajna i vrlo zanimljiva pojava. Mi znamo da u Bosni još duboko u 17. st. postoje dvovjerci, za koje je teško reći što su oni zapravo u sebi. Zapadni pisci, a i pokoja turska vijest o islamizaciji Bosne, govore o toj pojavi. Riječ "po-turi" koja se kao takva i u spisima drugog jezika spominje i tumači, na začuđenje mnogih, ne znači čovjeka koji se "poturčio", primio "tursku" vjeru, nego "po-tura", što vrela tumače kao pola "turčina" i pola kršćanina. Kad je koncem 17. st. bilo konačno jasno da Bosna neće biti oslobođena od osmanlijske vlasti, nestaje i zadnjih "potura" u Bosni.

U tom periodu raste i stabilizira se Pravoslavna crkva u Bosni. Već pri osnutku pravoslavne Srpske crkve sv. Sava postavlja jednu od novo-ustanovljenih eparhija u Dabru u staroj Raškoj, nedaleko istočne granice Bosne. U tursko doba, oko god. 1500. pohađa pravoslavni episkop svoju pastu u krajevima oko gornje Une i njezinih izvora. Dabarski episkop počinje nositi naslov dabro-bosanskog, češće mijenja svoje sjedište, dok ga konačno 1709. ne postavi u Sarajevu. U zemlji niču brojni pravoslavni manastiri među kojima i četiri u bosanskom Podrinju (16. st.), zatim još brojniji u Bosanskoj Krajini, dok stara, historijska Bosna još ih ne dobiva. Visoki kler, prije obnove Pećke patrijaršije (1557.) i poslije njezina dokidanja, čine u našim krajevima skoro sami Grci.

Značajna je činjenica da Katoličku crkvu u Bosni više stoljeća ne predstavlja pred turskim vlastima biskup nego redovnički starješina franjevaca, od Bečkog rata pa dalje gvardijani triju još preostalih samostana u Bosni (Kr. Sutjeska, Fojnica i Kreševo). Istom energični bosanski vikar, biskup fra Rafo Barišić god. 1840. preuzima tu tešku dužnost, ali ujedno i značajni izvor moći, pred bosanskim namjesnikom, vezirom u Travniku.

Usprkos priznanju njezina legalnog opstanka na dnevnom su redu vrlo teške globe i nameti, pritisak na svećenike i narod, kupljenje kršćanskih dječaka u janjičarske odrede ("danak u krvi"), tamnice i razaranja, skoro stalno iseljivanje iz Bosne, tlačenje "krštene raje" koja je često puta praktično obespravljena, osobito u doba opadanja moći turskih centralnih vlasti, a iznimno i krvoprolića. Život je Crkve u grču, izlomljena crta koja skoro stalno pada na niže. Tako npr. nakon Kara Mustafine katastrofe pod Bečom (1683.) i Princ Eugenove provale do Sarajeva (1697.) napušta Bosnu 100 000 katolika, a ostaje ih 17 000 ili po drugom računu 25 000 (bez malobrojne Trebinjske biskupije); od 10 franjevačkih manastira pre-življuju ta burna vremena 3 i od 74 župe u 17. st. samo 17. Također i blagostanje kao i razina pismenosti i prosvijećenosti bosanskih katolika, koji dotada imaju i donekle razvijen građanski stalež ("Bosanska čaršija" s brojnim katoličkim trgovcima u Beogradu, u Banjaluci, Olovu itd., veletrgovci Brnjakovići u Sarajevu i sl.) jako pada. Rudari u Bosni su uglavnom katolici koji se većinom i sačuvaše zaštićeni turskim rudarskim povlasticama ("Sas kanun", "Saski zakon").

Sav taj teški "teret dana i žege" nosili su junački, ali i s velikom snalažljivosti bosanski franjevci, "ujaci" kako ih je narod nazivao. Među tolikim požrtvovnim duhovnim pastirima, prosvjetiteljima, pregaocima, krvnim i nekrvnim mučenicima itd., ističemo imena misionara u Bosni i sv. jeruzalemskog mučenika fra Nikolu Tavelića, fra Jurja Dragišića (de Benignis, možda Dobretić), filozofa i teologa, odgojitelja pape Lava X., fra Petra Zlojutrića-Soljanina, apostola bugarskih pavlićana uz mnoštvo drugih muževa svetoga života i golemih zasluga za Crkvu i narod.

Uz franjevce bilo je u Bosni i svjetovnog klera kao i malobrojnih misionara iz drugih redova, posebno isusovaca i dominikanaca (npr. glasoviti jezikoslovac Bartul Kašić DI, zadarski dominikanac Bonaldiu Trebinjskoj biskupiji itd.). Nisu se mogli održati na polju koje su franjevci smatrali isključivo sebi pridržanim. Nisu uspjela u 17. st. ni nastojanja Sv. Stolice da putem Ilirskog kolegija u Loretu i Fermu pojača biskupijsko svećenstvo u Bosni. U zemlji ne fali ni glagoljaša, skromnih i dosta neukih, kojima nije bilo suđeno da dalje dopru od kapelanske službe. Zadnja tri glagoljaša u Bosni umiru godine 1839.

Odsutnost bosanskog biskupa iz zemlje, onoga u Đakovu u doba bosanske samostalnosti ili onih stvarno naslovnih bosanskih biskupa na kraljevskom dvoru, imenovanih od "apostolskog kralja", rodila je u Bosni pokušajem da se dođe do svog biskupa; tako npr. u 15. st. "srebreničko--visočkog" biskupa, koji međutim nosi titulu "episcopus Bituensis", "buduensis" i sl. (na koje upozoravaju Farlati i dr. fra Dominik Mandić), u 17. st. "stjepanskoga" ("stephnnensis") i sl., dok Sv. Stolica konačno ne riješi to goruće pitanje uvođenjem "apostolskog vikarijata" u osmanlijskoj Bosni (1735.-1881).