Održan seminar “Utjecaj pornografije i masturbacije na formaciju svećeničkih kandidata”

U prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, u subotu, 25. veljače 2017. u organizaciji Centra za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije i Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa održan je edukacijski seminar na temu “Utjecaj pornografije i masturbacije na formaciju svećeničkih kandidata”. Na seminaru su sudjelovali bogosloviju triju bogoslovija iz Sarajeva: VBS-a, Franjevačke bogoslovije i Redemptoris mater. Predavanja su održali: dr. sc. Sanda D. Smoljo (teologinja, psihologinja, psihoterapeutkinja), voditeljica Centra za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije, i vlč. dr. sc. Josip Bošnjaković (teolog, psiholog, psihoterapeut).

Prvo predavanje je održala dr. sc. Smoljo. U njemu je bilo govora o problemu masturbacije kroz prizmu dubinske psihologije. Pri tome je sagledala problem masturbacije u široj slici čovjekove nutarnje psihodinamike vezane uz seksualnost i cjelokupnu ljudsku osobnost. Naglasila je važnost ispravnog vrednovanja čovjekove seksualnosti i njezine integracije u ljudsku osobnost.

Drugo predavanje je održao vlč. dr. sc. Josip Bošnjaković o problemu pornografije. U predavanju vlč. Josip je govorio o općenitoj raširenosti ovoga problema danas kod mladih, negativnim posljedicama na ljudski život i načinima kako ga prevladati.

Poslije predavanja bogoslovi su imali priliku kroz kratku radionicu razraditi pojedine aspekte ovoga problema vezanih uz svećeničku formaciju.

Nakon održanog seminara uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto, potom večera i zajedničko druženje u kafiću VBS-a. (kta/l.d.)


Homiliju nadbiskupa Luigija Pezzuta na Svetoj misi u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, ali posebno dragi bogoslovi dijecezanski i redovnički.

Želio bih započeti, u ovom našem razmišljanju, ovim čuđenjem koje u nama odražava današnje prvo čitanje iz Knjige Sirahove koje nam obećava „uzvišeni status“ u kojem je Bog postavio ljudsko biće – muškarca i ženu.

Istina je da Sirah također aludira na činjenicu da se ljudsko biće, uzeto iz zemlje, vraća poslije u zemlju i da su čovjek su dodijeljeni “odbrojani dani.” No, to je tek početak. Ostatak teksta slavi dostojanstvo i uzvišeni status ljudskog bića iznad svih stvorenja.

Prema Sirahovu, tekstu kojeg smo upravo pročitali, dostojanstvo i uzvišeni ljudski status ne odnose se i ne vezuju se samo na njegovu duhovnu dimenziju, nego se odnose i vezuju također uz njegovu tjelesnu i fizičku dimenziju. Uzvišenost ljudskog bića nije samo u njegovoj duši i u njegovoj duhovnoj etici i moralu. Ljudsko biće veliko je jer ima i ljudsko tijelo, što bismo mogli definirati kao “čudesno” s obzirom na njegovu ljepotu, na njegove različite sposobnosti i mogućnosti, na njegovu snagu, na sklad njegovih različitih komponenti, itd …

Međutim, kada ljudsko biće ulazi u religiozne sfere, to jest kad čovjek ima svoj početak, kada ulazi u odnos s Bogom (to je religiozna sfera), on ulazi u taj odnos s Bogom trudeći se u potpunosti oko jedinstva tijela i duha. Religiozno iskustvo tiče se ljudskog bića u njegovoj cijelosti. Religiozno iskustvo izražava se kroz duh i tijelo. To vrijedi za svako ljudsko biće, neovisno o njegovu specifičnom pozivu (bilo da je riječ o braku, o ministerijalnom svećeništvu ili o redovničkom životu).

Nadalje, kada uđemo u jedno od tih pojedinih zvanja, sudjelovanje tijela, kao i duha, postaje još nužnije i specifičnije ovisno o zvanju.

Izostavljamo ovdje sudjelovanje tijela u religioznom iskustvu koje se temelji i koje proistječe iz sakramenta ženidbe, jer moramo pokušati razumjeti sudjelovanje tijela, koje se temelji i koje proizlazi iz svećeničkog ređenja, te iz redovničkog posvećenja, kojima ste vi usmjereni kao bogoslovi dijecezanski i kao aspiranti za redovnički život.

U ministerijalnom svećeništvu imamo “sveti celibat”; u redovničkom posvećenju imamo “zavjet čistoće.”

Kako bismo shvatili prisutnost tih dviju vrijednosti u životu svećenika dijecezanskog i redovničkog (ali također i redovnice), nužno je referirati se na Osobu Isusa Krista, Vječnog Velikog Svećenika, referirati se na njegovo učenje i na njegov način života, kao i na perspektivu “Kraljevstva nebeskoga”.

Referirajući se na Krista, shvaćamo nepobitnu činjenica: Krist je ostao tijekom cijelog svog života, ne samo u čistoći, nego i u djevičanstvu, kao znak, ali također i kao sredstvo potpune predanost službi Bogu i čovječanstvu.

Krist nije jednostavno želio općeniti znak služenja Bogu i čovječanstvu. Krist je želio da služba Bogu i čovječanstvu bude obilježena “sveukupnošću” i “apsolutnošću”.

Suočeni s ovom Kristovom sveukupnošću, spontano se postavlja pitanje: Zašto je to Krist učinio? Kakvu nam je poruku namjeravao poslati? Mi smo suočeni sa Kristovim stavom, ne sa stavom nekog običnog čovjeka. Ne vjerujem da je Krist uzalud ostao u djevičanstvu i čistoći.

Ne možemo umanjiti Isusove riječi i stavove.
Dakle, zašto se Krist ponašao na taj način?

Zato jer On želi da oni, koji imaju sreće sudjelovati u dostojanstvu i poslanju vječnog Svećenika, budu odraz vlastitog načina i čistoće života.

Jasno vam je da će ovo participiranje biti savršenije i učinkovitije djelovanje koliko više svećenik “bude slobodan od okova od krvi i mesa” (Sacerdotalis Caelibatus).

Drugim riječima, savršenstvo života jednog svećenika i učinkovitost njegovog pastoralnog djelovanja ne ovise o intelektualnoj pronicavosti, niti o doktoratima, kao ni počasnim naslovima. Savršenstvo svećeničkog života, a time i učinkovitost pastoralnog djelovanja ovise o sposobnosti svećenika kako bi nanovo u sebi proizveo stil Kristova života, imajući na umu ne samo njegovu dušu nego i njegovo tijelo, u predanju i cjelovitoj posvećenosti služenju Bogu i bližnjemu.

Na taj način, kada svećenik kaže: “Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje “, sveti celibat i vjernost njemu učinit će da su te riječi istinite i autentične. U suprotnom slučaju, te će riječi biti izgovorene kao u nekoj teatralnoj farsi: Da. Bit će učinkovite na sakramentalnoj razini, ali prazne i besmislene na egzistencijalnoj razini osobe svećenika, koji, bez celibata ili bez odanosti njemu, neće imati ništa drugo ponuditi Bogu Ocu, osim jednog materijalnog zvuka riječi i seta gesti, koje se kasnije rastapaju u običnim i jednostavnim ceremonijama koje samom svećeniku ne mogu ponuditi radost i ispunjenje.

Nadalje, sveti celibat dijecezanskih svećenika i zavjet čistoće redovnika i redovnica nude osobi koja ih izabire jednu priliku za ući u sklad s otajstvima Kraljevstva nebeskog. Isus, kada izabra “prve Službenike spasenja” (Sacerdotalis Caelibatus, 22), htjede ih uvesti u razumijevanje otajstava Kraljevstva nebeskog. I na toj osnovi, to jest, na temelju toga da su postali osobe uvedene u razumijevanje otajstava Kraljevstva nebeskog, pozva ih da budu posebni suradnici Božji, Njegovi veleposlanici i, na temelju toga, nazva ih prijateljima i braćom, te im obeća obilnu nagradu, budući da su napustili dom, obitelj, ženu i djecu, radi Kraljevstva Božjega.

Dragi sestre i braćo.

U duhu današnjeg odlomka Evanđelja, postanimo jednostavni, ponizni i otvoreni za prihvaćanje Božjih darova, kao djeca, i otvorimo se, posebno onima koji se trude oko razlučivanja njihovih zvanja i oko njihova produbljivanja, kako bi bili otvoreni svetom celibatu i zavjetu čistoće, koji trebaju biti shvaćeni ne više kao teret, nego kao božanski dar koji nas čini uistinu slobodnima za službu Bogu i braći. Amen! (kta)

04