Uskrsna čestitka sestre Kate Ostojić kardinalu Puljiću

25

Na uskrsnom čestitanju, na Veliku subotu 15. travnja 2017. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog čestitku nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću i suradnicima u ime svih svećenika, redovnika i redovnica izrekla je predstojnica u samostanu Školskih sestara franjevki Hercegovačke franjevačke provincije s. Kata Ostojić. Čestitku s. Kate kardinalu Puljiću prenosimo u cijelosti:

Osobita mi je čast, u ime ovdje nazočnih, naše braće i sestara uputiti Vam uskrsnu čestitku. Svatko od nas ima svoju ulogu u mjesnoj Crkvi te kao takvi dajemo svoj doprinos općem dobru u ovom svijetu koje usmjerava prema onom trajnom, vječnom. Četrdeset dana korizmenog hoda kroz odricanje i nastojanje oko dobra preslikava naš ovozemaljski život u svojoj srži. Vrijeme iza nas je vrijeme promišljanja o Božjoj ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se žrtvuje neizmjerno, besprijekorno, do iznemoglosti ljudskog poimanja i shvaćanja.

Sjetimo se na trenutak Isusove ljubavi prema prijateljima. Kad je Lazar bio mrtav i ležao u grobu, Isus je zaplakao jer ga je volio. Isus je u tom trenutku bio jako potresen zbog gubitka prijatelja. Iskustvo je to koje smo svi mi ovdje sigurno jednom doživjeli i koje neminovno upućuje na nezadovoljstvo sa stanjem u kojemu se nalazimo jer naš duh ipak kaže da nismo stvoreni za ovaj svijet koji je podložan zlu, smrti i nestanku, a koje naše ljudske snage ne mogu nadići. Smrt je sigurno jedna od najizazovnijih činjenica našeg postojanja pred kojom se nameće mučno pitanje: zašto se pojavljujemo u životu, ako ćemo skončati u ništavilu i besmislu? Pred ovim izazovom nitko nije ravnodušan, ni najjednostavniji pojedinac niti najbistriji znanstvenik i moćnik jer ne zna što s tom stvarnošću koju ne može obuhvatiti i ovladati njome. Isus nudi jasnoću i odgovor upravo pred prijateljem Lazarom: “Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živii vjeruje u mene, neće umrijeti nikada”. K tomu dodaje iupit svima nama: “Vjeruješ li ovo”? (Iv 11, 25-26).

Isus je taj koji je na sebe preuzeo smrt te joj otupio oštricu i dokinuo moć, čime pokazuje svu svoju ljudsku bliskost suosjećajući sa svojima, s prijateljima, te pokazujući neizmjernu ljubav “koja je jaka kao smrt” (Pj 8,6). Prijateljevati s Isusom znači radovati se odvaljenoj stijeni naše neiskrenosti, naše taštine, naše sebičnosti, naše oholosti. Zar nas međusobno istinsko, neprolazno i nepotkupljivo prijateljstvo ne čini radosnim i ushićenim zbog spoznaje da se uzdiže iznad propadljivosti našeg ljudskog bića i ovisnosti o ovozemaljskim prosudbama i mjerilima.

Najradosnija vijest koja zadesi ljudski rod je upravo događaj Uskrsa. Ljubav je ta koja je nadjačala smrt, ona nije jaka kao smrt, ona je najjača jer je Božje djelo, jer je djelo Gospodina koji želi i daruje život, a nepropadljivu smrt. Po Kristovu uskrsnuću postajemo zapravo sretnici jer on dar svog uskrsnuća dijeli s nama živućima već ovdje na zemlji, a ne tek u konačnom ostvarenju nakon ovog života.Uskrsni izlazak iz zarobljenosti grobne propadljivosti znak je naše nade, i ovozemne i onozemne: „Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje“ (Rim 6,9).

Ljubav pobjeđuje preko Uskrsa jer izvor života ne ostaje u vlasti smrti. Uskrsli Krist je naša nada koja obećava: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). On želi biti s nama ovdje gdje živimo, kod svakoga od nas, sa svakim od nas. On je taj koji podiže kamen s grobova naših zamrlih odnosa i pokopanih nada. Uskrsli Krist je zapravo jedini lijek koji uništava sve naše bolesti, rane i probleme, on je lijek za sve naše slabosti.

Uzoriti kardinale, živimo u vremenu velikih izazova svjesni svojih poteškoća i ograničenja. Potreban nam je susret s izvorom ljubavi, s pobjednikom nad smrću. Postavljamo si stoga pitanje: je li moguće biti kršćanin u našem pluralnom društvu? Stvarnost nas ponekad zbunjuje, obeshrabruje, pa čak tjera i u očaj. Na prvi pogled nam se to čini gotovo neostvarivim. Događaj Kristova uskrsnuća poziva nas i ohrabruje da je biti kršćanin ne samo moguće, već i lijepo, a nadasve i potrebno. Kristova pobjeda ljubavi nad smrću djeluje među nama u tolikim svjedocima, pojedincima i obiteljima, po njihovoj odgovornosti i solidarnosti u Crkvi i u društvu. I ne samo to, uskrsli Gospodin i nas same traži i poziva za svoje glasnike i svjedoke pobjede života u našoj sredini. U ovome trenutku čudnih osuda, neka nas nepravde ne podijele, a poteškoće ne obeshrabre. Opće dobro neka nam bude iznad naših sebičnih interesa. Uzoriti, Vama i preko Vas cijeloj Vrhbosanskoj nadbiskupiji želim sretan Uskrs i Božji blagoslov!

S. Kata Ostojić