Propovijed p. Mihalya Szentmartonija na proslavi naslovnika Vrhbosanske nadbiskupije i sarajevske katedrale

phpThumb_generated_thumbnail
U nedjelju, 25. lipnja 2017. svečanom Euharistijom proslavljen je naslovnik Vrhbosanske nadbiskupije i sarajevske katedrale Presveto Srce Isusovo. Svetu misu u sarajevskoj katedrali slavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a prigodnu propovijed uputio je član Družbe Isusove p. Mihaly Szentmartoni (Šentmartoni), duhovnik u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Propovijed pod naslovom: „Presveto Srce Isusovo: ljubav naša svagdanja“ prenosimo u cijelosti:  
Presveto Srce Isusovo: ljubav naša svagdanja
Blagdan Presvetog Srca Isusova je blagdan Božje milosrdne ljubavi. Osnovna poruka tog blagdana je: Božja je ljubav vjerna. To znači, da Bog nas voli i onda, kad smo slabi, jadni i grešni. On nas voli bezuvjetno. To se zove milosrđe. Isus je utjelovljeno Božje milosrđe. Božja se ljubav očituje prema nama u Isusovu dobrom Srcu.
Mi možemo mnogo toga pročitati i naučiti o Isusu. Možemo se diviti njegovoj uzvišenoj nauci, njegovom neobičnom poznavanju ljudske duše, njegovoj vjernosti spoznatom poslanju. Ali ako ne shvatimo, da je najljepša oznaka Isusova bića milosrđe, onda nismo od njega ništa shvatili. Isusovo milosrđe dolazi do izražaja u svakom momentu njegova života. Milosrđe je zapravo drugo ime za ljubav, ali ne za bilo kakvu ljubav: Milosrdna ljubav je ona koja ide ususret čovjeku u potrebi, u patnji, u nesreći. Milosrdna ljubav ne čeka da je se moli za pomoć, nego ona sama vidi gdje je potrebita pomoć. Takvu ljubav nalazimo u prispodobi o milosrdnom Samaritancu koji na svom putu prema Jeruzalemu nailazi na izubijanog čovjeka. Prispodoba opisuje ljubav tog dobrog Samaritanca s tri glagola: on je pogledao čovjeka u potrebi, on se sagnuo da mu zavije rane i on ga je podigao, položio ga na svog magarca i odveo ga na sigurno mjesto.
To je 1jubav našeg Isusa, a simbol te milosrdne ljubavi je upravo njegovo veliko Srce. Glavna karakteristika Isusove ljubavi da je ona aktivna ljubav. Veličanstvena poruka blagdana Presvetog Srca Isusova jest da nas on, Isus traži u svim našim životnim situacijama. Što to znaci u našem svagdanjem životu, promotrit ćemo na primjeru svetog Ivana Krstitelja. (Lk 3, 1-6).
Tri susreta Isusa s Ivanom Krstiteljem
 
Isus je barem tri puta susreo Ivana Krstitelja.
Prvi susret Isusa s Ivanom Krstiteljem se dogodio, dok su obojica bila još u majčinom krilu. Marija trudnica, pohodila je Elizabetu, svoju tetku trudnicu, i kad su se zagrlile, mali Ivan, koji je dosad blaženo spavao u majčinoj utrobi, odjednom se probudio i zaigrao od radosti zbog blizine dragog Spasitelja. Psiholozi danas istražuju mogućnost da čedo u utrobi majke već može imati utiske, a onda i neko sjećanje na to u kasnijem životu. Sigurno, mali Ivan nikad nije zaboravio ni u kasnijem životu ovaj svoj prvi čudesan susret s Isusom i jedva čekao čas, da ga ponovno susretne. A to se i dogodilo i Ivan je odmah prepoznao Isusa.
Drugi susret Isusa s Ivanom Krstiteljem se dogodio na rijeci Jordanu, gdje je Ivan krstio. Isus mu se približio, pristupio mu i zatražio krštenje. Ivan se usprotivio, jer je odmah prepoznao Isusa. Koja je karakteristika ovog susreta? Značajka ovog susreta je da je Isus ušao u svagdašnji život Ivana Krstitelja, u rutinu njegova života, gotovo bismo rekli: u njegov profesionalni život. No još više od toga: Isus je ušao u Ivanovo zvanje, u njegov poziv da bude Krstitelj.
Treći Isusov susret s Ivanom Krstiteljem dogodio se kad je Ivan bio u tamnici. Istina, evanđelja ne govore nam o tome, da je to bio osobni susret. Saznajemo samo to da je Ivan poslao izaslanike s pitanjima, a Isus je odgovorio Ivanu putem istih tih izaslanika. Mogli bismo reći da je to bio virtualni susret. Međutim u jednom od lijepih filmova o Isusu Franka Zeffirellija ima jedna lijepa scena: Isus osobno ide susresti Ivana Krstitelja u tamnici. Vidimo kako Isus izvana, preko rešetke pruža ruku, a Ivan iz mračne dubine tamnice penje se prema gore i hvata Isusovu ruku. Njihove se oči susreću i onda Ivan bez riječi skliže natrag u mračnu dubinu tamnice, ali sa sretnom sigurnošću u svom srcu, da u svojoj patnji nije osamljen, nije zaboravljen, Isus misli na njega.
U životu svakog čovjeka postoje ova tri susreta s Bogom.
Naši susreti s Isusom
Prvi naš susret s dragim Bogom dogodio se još prije našeg rođenja, onda kad nas je zamislio u ljubavi, i kad nas sazdao u majčinskom krilu, kako to pjeva zadivljeno psalmista, kad je u nas udahnuo život i poslao nas na ovu zemlju da živimo. Od tada u nama živi sjećanje na ovaj prvi susret s Bogom, živi kao čežnja za njim, kako to naučava Katekizam Katoličke Crkve, broj 27: „Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga.“ IIi kako nam to prekrasno svjedoci sveti Augustin, da je nemirno naše srce dok se ne smiri u Bogu. Uspomena ovog prvog susreta s Bogom upisana je u nas mozak, u naše srce, u našu dušu i ne može se nikad više izbrisati.
Krsna milost
Čudesan susret s Isusom dogodio se u času krštenja. Kad sam bio još mladi bogoslov, s velikim marom smo učili teologiju sakramenata. Kad smo došli do sakramenta krštenja, naučili smo da se ono sastoji od polijevanja vodom tri puta po čelu krštenika uz izgovaranje riječi ,Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Međutim, kad smo došli na ispit, redom smo svi propali. Profesor je, naime, postavio  ovo pitanje: ,Kad su bili kršteni apostoli, ili Marija Magdalena?” Nismo znali odgovoriti. Onda nam je profesor protumačio da je bit krštenja osobni susret s Isusom. Onaj koji ga je susreo za života u tijelu, nije se trebao krstiti vodom. Sveti Pavao ga nije susreo, njega je krstio Ananija.
Ovaj susret s Isusom u krštenju ostaje u nama kao krsna milost. To znači da na našem životnom putu nikad nismo sami, da nas uvijek prati ova duboka povezanost s Isusom koji nas je pohodio u času krštenja. Ova spoznaja nam je dragocjena u svagdanjem životu.
Dragi Bog, naime, ima jednu neobičnu logiku: odluči nešto a onda povjeri nama da to izvršimo. Najbolji primjer za tu Božju logiku je Mojsije. Bog je čuo vapaj svoga naroda i odlučio da će ga izvesti iz egipatskog ropstva. Možemo si zamisliti koliko se Mojsije obradovao toj vijesti. Ali kad je postavio pitanje, kako će to Bog izvesti, u njemu se sledila krv, kad je čuo Božji odgovor: Vrati se ti u Egipat i izvedi moj narod! Ali i Isus je znao staviti pred apostole neobične zahtjeve: da nahrane pet tisuća ljudi s nekoliko kruhova, ili da idu po svem svijetu naviještajući evanđelje.
Katkad  se i nam  čini kao  da  Bog traži nešto  nemoguće  od nas.  Povjerio nam je  da budemo pošteni u jednom nepoštenom svijetu. Očekuje od nas da budemo hrabri u jednom svijetu koji nam prijeti uništenjem naših vrednota. Traži od nas da budemo svjedoci vjernosti u braku u jednom društvu gdje se rastave dogadaju iz dana u dan. Sjetimo se tada Mojsija. Kad je, naime, Bog otpustio Mojsija, dapače poslao ga nemalo smetenog, gotovo kao ohrabrenje, šapnuo je za njim jednu rečenicu: ,Ne boj se, ja ću biti s tobom!” Tako je dragi Bog postavio svakog od nas na nas životni put a za ustrajnost i vjernost do kraja garanciju nam je dao po svom Sinu Isusu Kristu, koji nije rekao da ce biti s nama, nego da je s nama uvijek i svuda. To nam garantira krsna milost. Sveti Otac Papa Franjo nas je potaknuo da pronađemo datum našeg krštenja i da ga slavimo svečano kako slavimo svoj rođendan.
Staleška milost
Drugi nas susret s Isusom događa se u našem svagdanjem životu, u življenju svoga staleža i u obavljanju svojih obaveza. Od nas se traži vjernost u braku, odn. u svećeničkom zvanju i to vjernost do kraja, u svim situacijama, osobito u časovima poteškoća. Sto znači ova vjernost do kraja, neka nam približi jedan mali primjer.
Na kolodvoru stoji stariji gospodin i čeka svoju ženu koja stiže s putovanja. Kad gospođa stigne, zagrle se:
–           Tako je dobro da si konačno stigla, jako si mi nedostajala – kaže gospodin.
–           Tako je dobro, date konačno vidim, ova dva dana su bila duga kao vječnost – odgovara gospođa.
U blizini stoji mladić koji čeka svoju zaručnicu, prisustvuje ovoj dirljivoj sceni i pristupi gospodinu:
–           Oprostite, gospodine, koliko ste već u braku?
–           Ravno 50 godina – odgovori gospodin.
–           Nadam se da ćemo i mi takvi biti nakon 50 godina s mojom zaručnicom.
Stari gospodin pristupi mladicu, položi mu tuku na rame i kaže: Mladiću, ti se tome
nemoj nadati. Ti donesi danas odluku.
Za ovakvu, čvrstu i konačnu odluku daje nam svoju milosnu potporu dragi Bog u svetim sakramentima braka i svetog reda. Ovi sakramenti garantiraju ustrajnost, a zove se staleška milost. To znači da mi nikad nismo sami u našim naporima da sačuvamo svoj brak ili živimo zahtjeve našeg svećeničkog zvanja.
Ali mi susrećemo Isusovo dobro Srce i u nedjeljnoj svetoj misi kad nam daje novo svjetlo za razumijevanje njegove ljubavi, u svetoj ispovijedi gdje nam skida teret grijeha s naših ramena, u svetoj pričesti gdje nam daje novu snagu za daljnje putovanje. To su naši susreti s dragim Isusom u svagdanjem životu, u sivoj svakidašnjici. Nastojimo ga prepoznati i biti mu zahvalni za svaki susret. Postoji još jedan, vrlo dragocjen susret s Isusom, a to je sveta ispovijed.
Sveta ispovijed – susret s milosrdnim Srcem Isusovim
Sveta ispovijed je osobni susret s Bogom dobrote, s milosrdnim Srcem našeg Isusa. Ispovijed je zapravo velika drama u dva čina. U prvom činu glavni akteri smo mi: stojimo na pozornici i izgovaramo svoj tekst. A sto ćemo reći? Reci ćemo istinu o sebi: bili smo jadni i bijedni, sebični i grubi, sjetilni i lijeni … I to nas ispunja stidom; ali je to samo dio ispovijedi . Slijedi drugi čin, u kojem Isus stupa na pozornicu i govori svoj tekst. A sto će on reći? Ponovit će sve ono, što smo mi rekli o sebi, otprilike ovim riječima: ,,Znam da si jadan i bijedan; sebičan i grub, sjetilan i lijen… ali budući da to priznaješ, ti si još uvijek moj, ja te volim; volim te unatoč svemu.” To je glas bezuvjetne ljubavi koji nam se daruje putem sakramentalnog odrješenja. To je osnovna dinamika susreta izgubljenog sina sa svojim ocem. Sin je na putu prema kući smišljao što će sve reći svom ocu, kako ce mu predložiti da ga primi kao jednog od svojih najamnika. Međutim, oca ti njegovi uvjeti nisu zanimali. Ali je pustio da mu sin izgovori one bitne riječi bez kojih nema oproštenja, tj. da prizna svoj grijeh: «Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom.» Tu ga je otac prekinuo i zagrlio. To se događa u svakoj svetoj ispovijedi: kad smo priznali svoje grijehe, Otac nas grli u znak oproštenja. Poruka riječi odrješenja u svetoj ispovijedi uvijek je ista: ,Ne boj se, ja te volim unatoč svemu!” Ako netko shvati da je to bit ispovijedi, išao bi često na svetu ispovijed, samo da čuje to Božje jamstvo. Stvarno, sveci su se ispovijedali cesto.
Majčinska milost
Treći put dragog Boga ćemo susresti u patnji, koja ce nas prije ili kasnije zadesiti. Tada je dobro znati, da u našim patnjama nikad nismo sami, nismo zaboravljeni. Dragi Bog misli na nas, poznaje nasu patnju, a Isus se naginje nad nama kao milosrdni Samaritanac, zavija naše duševne i tjelesne rane, tješi nas, hrabri i daje pomoć.
Jedan od znakova mistične duhovnosti jest sposobnost da se ugradi patnja u vlastiti život. Radi se o mističnoj težnji da se sjedinimo s Isusom patnikom, po riječima svetog Pavla da «nadopunimo vlastitim patnjama Isusove». Pogledajmo na jednom evanđeoskom primjeru, kako Isus ulazi u nasu patnju.
Na Kalvariji stoje tri križa. Navikli smo ozbiljno shvaćati samo onaj u sredini, Kristov križ. Druga dva za nas ne znače mnogo, kao da su slučajno tamo postavljeni. A ipak, ta tri križa idu skupa. Oni predstavljaju cijelo čovječanstvo s njegovom glavom i Otkupiteljem.
a)         Neotkupljeni križ. – Umjetnici slikaju razbojnika s lijeve strane redovito tamnim bojama. On ne traži vezu s križem u sredini. Ponaša se kao neprijatelj Isusov. Za njega je njegov križ stoga bez smisla. Samo bi fizičko silaženje s križa bio bijeg iz te paklene situacije. Ali njega nema. -To je neotkupljeni križ. A tako blizu Isusu! Možemo slobodno pitati koliko neotkupljenih križeva ima u našem životu? To su sve one patnje i situacije, kad se bunimo protiv Boga, kad proklinjemo sudbinu.
b)         Otkupljeni križ. – Desnog razbojnika slikaju svijetlim bojama. Njegove crte lica su smirene. On je uvjeren, da s pravom visi na križu. I priznaje da je Isus nevin. To je razlika između njega i lijevog razbojnika. On traži vezu s Isusom. Pred ovim križem moramo zastati, jer bi morao postati i naš način gledanja na patnju: uvijek tražiti vezu s Isusom.
c)         Kristov križ. – U sredini između razbojnika je Krist. Utješna je misao da Isus nije raspet daleko ni od koga. IIi obrnuto, gdje god ima trpljenja i patnje, kad god osjećamo da smo razapeti na križ, tu negdje u blizini mora biti i Krist.
Pogled  na  Križ,  osobito na probodeno  Srce Isusovo, poziva nas  da razmišljamo  o njegovoj ljubavi prema nama. Pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu nije bolećiva sentimentalna pobožnost, nego vrhunca duhovnog života. Traži se smjelost, da se zagleda u probodeno Srce Raspetog Isusa. Promatranje Isusa na Križu uči nas tri istine: kako nositi svoj križ, kako moliti i kako prepoznati Isusovo lice u patnjama.
Prepoznati Isusovo milosrdno lice
Zaustavimo se još jedanput kod desnog razbojnika. Divimo  se njegovoj  vjeri.  Ali nam se nameće jedno pitanje: Kako je mogao prepoznati Isusa? Možda ga nikad ranije nije susreo u životu. Ako ga je i susreo, Isusovo lice je bilo do neprepoznatljivosti izobličeno od znoja i krvi. Nadalje, desni razbojnik nije mogao okrenuti glavu da pogleda  Isusu u lice, jer je i on bio prikovan na svoj križ. Kako ga je onda mogao ipak prepoznati? Odgovor na ovo pitanje imamo u samom Evanđelju: ,Pod Križem stajala je Isusova Majka, Marija”. Desni razbojnik nije mogao vidjeti Isusovo lice, ali se njegov pogled sigurno susreo s pogledom Majke Marije pod križem i u njezinim očima je mogao vidjeti lice Isusovo i odraz Božjeg milosrđa. To je uloga drage Gospe i u našem životu: ona nas uvijek upućuje na Isusa. Kad god podignemo svoje oči prema njoj, u njezinim očima vidimo najljepše poruke Božje dobrote i Isusove ljubavi.
Još jedna okolnost je pomogla desnom razbojniku, da pronađe Božje milosrđe prije smrti. Jedan od najljepših zaziva molitve Zdravo Marijo je ovaj: ,Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada i na času smrti”. Desni razbojnik je bio na samrti, a Marija je sigurno molila i za njega. Majka Marija se moli i za nas, ne samo na času smrti, nego sada i uvijek.
Na svetim sličicama koje prikazuju Presveto Srce Isusovo obično stoji i slika Bezgrješnog Srca Marijina. Ta dva Srca te dvije ljubavi spadaju zajedno. Majčinska milost Bezgrješne Djevice sastoji se u tome da nas uvijek vodi k Isusu i da se uvijek moli za nas. Neka bude slava i čast Presvetom Srcu Isusovu, a hvala i čast Bezgrješnom Srcu Marijinu. Amen. (kta)
P. Mihaly Szentmartoni S.J.