Sinoda

Uzoriti gospodin Vinko kard. Puljić, nadbiskup vrhbosanski, sazvao je 2012. godine, na svetkovinu Sv. Petra i Pavla Prvu biskupijsku sinodu Vrhbosanske nadbiskupije. Tom zgodom predstavio je i ciljeve buduće Sinode, kao i molitvu za uspjeh iste.

Temeljna nakana ovoga izlaganja je predstaviti dosadašnji tijek Prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije, kao i neka općenita iskustva proizišla iz njezinog trogodišnjeg rada, a koja se po sebi osobito tiču poimanja sinodalnosti u kontekstu bosanskohercegovačkog katoličanstva. Prije toga, u prvom dijelu izlaganja nastojat ću ukratko prikazati povijest i ulogu institucije biskupijske sinode u Katoličkoj Crkvi.

  1. Povijest i uloga biskupijskih sinoda u Katoličkoj Crkvi

Institucija biskupijske Sinode ima dugu tradiciju unutar katoličke Crkve. Još od starih vremena povremeno bi se sastajali poglavari te izabrani svećenici kako bi raspravljali oko gorućih problema svoje mjesne Crkve. Ove rasprave su obično išle u smjeru usklađivanja razlika između općih normi i zakona te mjesnih zakona i običaja. U tome smislu, tražio se iuxta modum, iliti način suživljavanja između međusobno oprečnih normi i običaja.[1]

Novi Zakonik kanonskog prava donio je i novu viziju biskupijske Sinode. On spominje da je biskupijska Sinoda „skupština izabranih svećenika i drugih vjernika partikularne Crkve koji pomažu dijecezanskom biskupu na dobrobit sve biskupijske zajednice“ (k. 460). Dakle, temeljna razlika između „stare“ i „nove“ biskupijske Sinode zrcali se u stajalištu o potrebi (ponovnog) izravnog uključivanja vjernika – laika u sinodski proces. Naime, danas se čini kako prisustvo i uloga vjernika-laika kroz povijest u procesu održavanja biskupijskih sinoda i nije posve jasna.  U tom Smislu Nikola Škalabrin kaže slijedeće: „Povijest je biskupijske sinode veoma stara i teško je ukratko i jasno iznijeti njezin razvitak kroz stoljeća. Spominju se različite godine njezina nastanka, različite su njezine zadaće, kompleksno je pravno uobličavanje u vremenu i na pojedinim mjestima. Spomenimo kratko samo to da je prve opće odredbe o biskupijskoj sinodi, koja je prethodno bila uređena krajevnim i običajnim odredbama, izdao IV. lateranski sabor 1215. godine; da su laici, koji su sigurno bili nazočni na slavljenju sinoda, s vremenom bili potpuno isključeni i da se aktivnost prezbitera sve više svodila na pravu mjeru zbog naglašavanja biskupove uloge na sinodi.“ [2]

Međutim, aktivnije uključivanje vjernika-laika  i ne predstavlja jedinu novost u svezi „nove“ biskupijske Sinode. Tako ,ona podrazumijeva jednu temeljitu duhovno-katehetsku pripravu koja se obavlja, kako na župnoj, tako i na dekanatskoj i biskupijskoj razini.

Sinoda po sebi podrazumijeva i organiziranje različitih sinodskih tijela: od povjerenstva za pripravu, tajništva, različitih ekspertnih grupa i komisija, pa sve do konačnog ustrojavanja sinodske skupštine, koja po sebi predstavlja vrhunac rada jedne biskupijske Sinode. S tim u vezi, ukratko se može reći da se biskupijska sinoda sastoji od dva glavna dijela: pripremnog i slavljeničkog, s tim da se danas u Crkvi osobit naglasak stavlja na ovaj pripremni dio.[3] Pitanje je zašto? Naime, izgledno je da današnja Crkva stavlja prvenstveno težište na pastoralni aspekt rada biskupijske sinode, a ne toliko na onaj juridičko-pravni dio. To bi ujedno značilo da je najvažnija zadaća biskupijske sinode adekvatno animirati vjerničku bazu, i to na način koji bi trebao inicirati posvemašnju obnovu vjere, kao i produbljenje unutar-crkvenog zajedništva. Naznačena složenost priprave Sinode shodno nalaže i veću dužinu njezinog ukupnog trajanja. U konačnici, biskupijska Sinoda i nije neki jednokratni događaj, nego višegodišnje događanje koje zahvaća sve segmente i pore jedne mjesne Crkve.

  1. Problem nerazumijevanja naravi i ustrojstva biskupijske sinode

S obzirom na prethodno, možemo već imenovati i jedan konkretni problem, s kojim smo se nerijetko susretali u dosadašnjem radu naše vrhbosanske Sinode. Već negdje 2013., dakle, samo godinu od sazivanja  biskupijske sinode, meni kao generalnom tajniku iste, počele su pristizati neke pritužbe naših svećenika, pa čak i kolega profesora, u smislu kako se sve to oko Sinode nešto bezrazložno oteglo i razvuklo, te kako od svega toga na koncu i sigurno neće biti ništa. Razgovarajući malo detaljnije s navedenim kritičarima, uvidio sam kako oni u svom poimanju zapravo poistovjećuju održavanje biskupijske sinode s njezinim slavljeničkim dijelom, odnosno sa samom sinodskom skupštinom. Preciznije rečeno, navedeni kritičari nisu nijekali samu nužnost postojanja pripremne faze sinode, no, ipak im se činilo posve suvišnim i bespotrebnim to da bi ista trebala trajati toliko dugo. Posve osobno i subjektivno, možda bi smo u ovom smislu mogli govoriti o onoj poslovičnoj balkanskoj averziji prema jednom preciznijem planiranju i organiziranju stvari. Ovdje kao da je jedino važno da se neka stvar dogodi, a ista će se planirati i organizirati već „ad hoc“ i to „u hodu“.

Dodatni problem je svakako predstavljalo nerazumijevanje koncepta i stvarnosti Sinode od strane vjernika-laika. Njima ne samo da nije bila jasna navedena razlika između pripremnog i slavljeničkog dijela sinode, nego im je i sam pojam sinode kao takav bio potpuno nepoznanat. Stoga nas je kard. Puljić od početka, misleći pri tome na nas članove Povjerenstva za pripravu sinode, poticao na jednostavno, jasno i slikovito izražavanje u radu s našim vjernicima na terenu. Stoga smo često naglašavali ono, što sinoda po etimologiji riječi i jest: σύν-οδος – zajednički hod, odnosno, zajedničko promišljanje i rad na važnim pitanjima crkvenoga života. Često smo se koristili i slikom „trasiranja puta“. S tim smo pokušavali prenijeti poruku kako mi sa ovom sinodom pokušavamo trasirati put ove mjesne Crkve za narednih pedesetak godina. To bi zapravo značilo kako pokušavamo odrediti prioritete i načine pastoralnoga rada te na taj način –skoro pa doslovno- probijati put kroz konfuznu prašumu poslijeratne bosanskohercegovačke stvarnosti. Također smo se nerijetko koristili i pojmom „inventure“, koji sugerira kako se u svakom poslovanju po katkad mora zastati uz temeljitu provjeru što se te na koji način do sada uradilo. To je ujedno i temeljni preduvjet unapređenja svakog budućeg rada i aktivnosti.

Na koncu, osobito izazovnom se pokazala i aktualna sveopća ispolitiziranost bosanskohercegovačkog društva. Tako smo već na početku primijetili kako nemali broj laika, ali i svećenika entuzijastično doživljava najavljenu Sinodu kao nekakav svehrvatski sabor. Iza navedenog raspoloženja krilo se uvjerenje kako mi Hrvati-katolici nemamo nikakvih problema s našim vjerskim životom, nego isključivo s političkim datostima i neprilikama. No, o ovomu će još biti riječi u daljnjem tijeku izlaganja.

  1. Obnoviti sve u Kristu

Za geslo Prve nadbiskupijske sinode izabrana je krilatica „Sve obnoviti u Kristu“(usp. Ef 1, 10), a ono želi odraziti duh poziva pape Benedikta XVI. cijeloj Crkvi da se zauzme na putu nove evangelizacije (Statut Sinode, čl. 11.).[4] U kontekstu gesla Sinode ovdje navodimo i ciljeve Sinode, definirane od strane Vinka kard. Puljića, nadbiskupa vrhbosanskog:

  • Vrhbosanska crkva, otvorena vodstvu Duha Svetoga, želi se okupiti na nadbiskupijskoj sinodi, upoznati dublje svoju stvarnost te u osluškivanju razmišljanja vjernika, svećenika, redovnika i redovnica prosuđivati znakove vremena (Statut Sinode, čl. 7.).
  • Promatrajući poratne prilike, našu katoličku tradiciju i velike utjecaje sekularizma tražit ćemo rješenja utemeljena na vjeri i nadi u Uskrslog Krista i cjelokupnom nauku Crkve. U sinodskom razmišljanju tražit ćemo također rješenja za poteškoće koje proživljavamo, kako bismo kao nadbiskupijska zajednica živjeli i svjedočili nadu koja je u nama (Statut Sinode, čl. 8.).
  • Želimo da naše župe iznova otkriju svoje mjesto u Vrhbosanskoj mjesnoj Crkvi i aktivno sudjeluju u zajedničkom poslanju.  S tim u vezi, nadbiskupijska Sinoda se može smatrati uspješnom samo onda ukoliko dobrano zahvati i animira bazu svojih vjernika (Statut Sinode, čl. 9.).

Također, želja nadbiskupa Puljića je to da se u pripremnoj fazi Sinode trebaju angažirati, te međusobno uvezati sve snage ove mjesne Crkve: svećenici, redovnici i redovnice; vjeroučitelji i katehisti; pastoralni i ekonomski župski vijećnici; pjevači, čitači i mladi; župski Caritas; medijski djelatnici; te ostali pokreti u župi i laičke udruge. Jednostavno, svi zajedno bi trebali pokazati zauzetost i odgovornost u životu i radu ove mjesne Crkve, te svjedočiti zajedništvo i izgrađivati javno mnijenje na temelju kršćanskog uvjerenja.

Inače, svaka biskupijska Sinoda računa s dvije vrste ciljeva: s definiranim te s predefiniranim. Ovi prvi se usklađuju u odnosu na ove druge, a to su uvijek obnova vjere i produbljivanje crkvenog zajedništva. U tom smislu, Sinoda Vrhbosanske nadbiskupije želi iznalaziti načine (re)evangelizacije onih koji su primili sakramente, ali ipak žive, misle i govore kao da Krist nije došao, umro i uskrsnuo. Također, ona želi pronaći načine uključivanja u Crkveno zajedništvo onih, koji žive na marginama vjere i Crkve. Konačno, potrebno je nadvladavati sveprisutnu atmosferu zamora i beznađa, te nanovo otkriti uzrok ljudske nade, a to je sam Krist Gospodin.[5]

  1. Dosadašnji tijek Sinode

Nakon što je Sinoda sazvana –kako je već spomenuto- na „Petrovo“ 2012; i nakon što su predstavljeni njezini ciljevi, kao i molitva za uspjeh iste, pristupilo se osnivanju Povjerenstva za pripravu Sinode. Članovi povjerenstva su postali: vlč. mr. Marko Tomić, vlč. dr. Mirko Šimić, vlč. dr. Šimo Maršić, dr. Danimir Pezer OFM, dr. Zorica Maros, č.s. mr. Ivanka Mihaljević, vlč. Žarko Vujica, fra Velimir Bavrka i moja malenkost – vlč. dr. Mario Bernadić, koji sam ujedno već prije bio imenovan generalnim tajnikom Sinode. Iduće godine (2013.) radu povjerenstva se pridružio i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, preč. mr. Luka Tunjić. Naredne godine (2014.) ponovno dolazi do blage promjene u sastavu Povjerenstva. Naime, zbog velike udaljenosti od Sarajeva i nemogućnosti redovitog prisustvovanja na sjednicama Povjerenstva, istupili su vlč. Žarko Vujica i fra Velimir Bavrka, a na njihovo mjesto su imenovani vlč. mr. Josip Lebo i fra Zdravko Anđić. Također, radu povjerenstva se pridružio i urednik Katoličkog Tjednika, vlč. Josip Vajdner. Inače, kod osnutka Povjerenstva nastojale su se poštovati opće norme, koje nalažu obvezatno prisustvovanje ponekog stručnjaka za crkveno pravo, moral i liturgiku. Također, nastojala se poštivati i ona norma, koja nalaže da u Povjerenstvu budu nazočni predstavnici svih crkvenih struktura i staleža: klerici, redovnici i redovnice, vjernici-laici; župnici, profesori, kao i predstojnici te članovi raznih crkvenih institucija. Radom povjerenstva redovito predsjeda nadbiskup Puljić, a ukoliko je on spriječen, mijenja ga generalni vikar, preč. Tunjić. Prvi sastanak Povjerenstva je održan 7. veljače 2013. godine, a do sadašnjeg dana (13. studenog 2015.) održano je ukupno osamnaest službenih zasjedanja, ne računajući tu i brojne –usputne- neslužbene konsultacije.

Prvi zadatak Povjerenstva bio je prirediti Statut Sinode. Isti predstavlja temeljni pravni akt Sinode, a njegova nužnost proizlazi iz Uputa o održavanju biskupijskih sinoda, objavljenih 19. ožujka 1997. u Vatikanu, te predstavljenih službeno u  Acta Apostolicae Sedis. Statut Sinode između ostalog treba utvrditi i precizirati sastav sinode, te definirati načine izbora i imenovanja sinodskih članova. Također, on treba uključivati pravila o vođenju i odvijanju sinodskih skupština te regulirati načine ponašanja i sudjelovanja, kako za pojedine članove skupštine, tako i za veća skupštinska tijela, poput različitih stručnih odbora i komisija (Statut Sinode, čl. 3). Statut Sinode Vrhbosanske nadbiskupije dovršen je i potpisan 17. lipnja 2013. godine u Sarajevu, a stupio je na snagu s njegovom objavom u prvom broju Biltena Sinode (lipanj, 2013.).

Priprava prvog broja Biltena Sinode bila je inače druga zadaća Povjerenstva. Pored naznačenog Statuta, prvi broj Biltena je predstavljao i temeljne informacije o radu, smislu i ciljevima biskupijske Sinode. Također, u kontekstu boljeg međusobnog upoznavanja članova ove mjesne Crkve, nastojalo se predstaviti i različite crkvene institucije Vrhbosanske nadbiskupije. Naime, jedno ovakvo predstavljanje i upoznavanje spada i u same ciljeve Sinode, jer primjetno je da individualizam suvremenog vremena ne nagriza samo „tamo neki“ sekularizirani svijet, nego i samu Crkvu. Tako počesto se čini, kako ne samo da nemamo sluha i osjećaja jedni za druge, nego skoro kao da ne znamo da uopće i postojimo. Primjetan je mentalitet precjenjivanja svoga vlastitog rada, kao i podcjenjivanja onog tuđeg. U tom smislu se unutar Crkve –nažalost- često i višestrano može čuti ono: „Oni tamo ništa ne rade“ – premda rade.

  1. Dekanatska zasjedanja i sinodski upitnici

Treća velika zadaća Povjerenstva je bila priprava i organizacija dekanatskih zasjedanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ovo je ujedno bio –možemo slobodno reći- jedan prijelomni moment, jer je Sinoda s tim konačno počela „napuštati“ svoje početne teoretsko-uredske okvire, te se prelijevati u crkvenu stvarnost i praksu. Dekanatska zasjedanja su zamišljena kao zajednički radni susreti svećenika, redovnika, redovnica, vjeroučitelja, katehista, te predstavnika župskih pastoralnih i ekonomskih vijeća, koji djeluju na prostoru jednog dekanata. Bilo je predviđeno da se održavaju subotom u prijepodnevnim satima, a dnevni red je podrazumijevao četiri točke. Prva točka se odnosila na tri kraća izlaganja, kojima se nastojalo sudionike upoznati s ciljevima i smislom biskupijske Sinode. Također, kroz ta izlaganja se pokušavalo upoznati sudionike sa stanjem mjesne Crkve, kao i opće Crkve u svijetu. Nakon pauze se pristupalo drugoj točki, a to je bila zajednička diskusija na prethodno izložene teme. Zatim bi bilo upriličeno zajedničko misno slavlje, a nakon toga bi bio organiziran zajednički objed i druženje. Sva predviđena dekanatska zasjedanja –njih trinaest- su uspješno održana, i to u periodu zima 2013./proljeće 2014. Na zasjedanjima je ukupno sudjelovalo nešto više od 1200 sudionika, a najposjećeniji susreti su bili: onaj u Odžaku (153 sudionika), te onaj u Žepču (151 sudionik). Osobito zadovoljstvo, a mogli bi smo slobodno reći i oduševljenje održanim zasjedanjima, pokazali su naši vjernici – laici. Mnogi od njih su iskazali želju da se i ubuduće nastavi sa jednim ovakvim duhovno-teološkim formatom susreta, pa čak i mimo sinodskih dešavanja.

  1. Prva sinodska anketa – inicijalno prikupljanje pitanja

Tijekom prvog kruga dekanatskih zasjedanja članovi Povjerenstva za pripravu Sinode su dijelili -za tu prigodu posebno pripremljene- anketne listiće. Oni su sadržavali petnaest općenitih pitanja o stanju vjerskog života na prostoru naše nadbiskupije. Sudionici su imali priliku raspravljati o ovim pitanjima –odmah- na samom zasjedanju, ali, također im je bila povjerena zadaća da na ponuđena pitanja odgovore naknadno, pismenim putem. Tajništvo Sinode je kasnije prikupljalo i sistematiziralo dostavljene odgovore, da bi na koncu članovi Povjerenstva bili upoznati sa rezultatima tog opsežnog rada.

  1. Brak i obitelj kao prioritetna tema rada biskupijske Sinode Vrhbosanske nadbiskupije

Rezultati sinodske ankete su nas suočili s poprilično ambivalentnom situacijom u našoj mjesnoj Crkvi. S jedne strane, uočljivo je da u našem narodu još uvijek ima vjere: crkve su dobro posjećene, a temeljne katoličke istine se ispravno akceptiraju i ispovijedaju. Međutim, s druge strane, suočeni smo s puno problema: Dvije trećine nekadašnjih vjernika su u ratu i poraću otišli iz BiH, a mnogi od onih što su ostali –sada- pokazuju ozbiljne znakove poslijeratne depresije i stresa. Ljude karakterizira gubitak nade, motivacije i smisla. Također, počesto se govori o narušenim međuljudskim odnosima i to na svim razinama. Loša socijalna i ekonomska situacija u državi mnoge potiče na odlazak, ili barem da o tome razmišljaju na glas. Neki su opet rekli da situacija nije toliko loša, koliko je ljude zahvatio jedan svjetovan i materijalistički duh. Danas im je puno važnije postalo ono „imati“ od onoga „biti“. Ankete su nedvojbeno pokazale da zajednička obiteljska molitva izumire, Sv. Pismo se ne čita, dok su TV-prijemnici, kompjuteri i mobilni telefoni preuzeli vlast nad ukućanima naših katoličkih domova. Uz to ide i jedan radikalni individualizam, iza kojeg se izgledno krije i ono što psiholozi nazivaju: afektivna nezrelost. Tako, ljudima je pretežito „onaj drugi“ kriv i odgovoran; onaj drugi bi se uvijek morao nešto ispričavati, mijenjati, popravljati … On bi morao tražiti i izlaz iz zajedničke krize, dok „onaj JA“ pokušava ostati zaštićen, nedodirljiv i bezgrešan. Ispitanici sinodske ankete se u konačnici pretežito suglasni oko toga da nam je potrebno jedno općenarodno pomirenje, ali također i jedna kolektivna duhovna obnova. U tim nastojanjima će biti potrebno krenuti od rada s našim obiteljima. Naime, ispitanici su jasno razaznali da je obitelj temelj, kako društva, tako i Crkve. Ukoliko ona bude dobro funkcionirala, profunkcionirat će i sve drugo. Ukoliko njoj prijeti propast i rastakanje, onda se i svi zajedno nalazimo na pragu jedne uistinu apokaliptične sutrašnjice.[6]

Rezultati prve sinodske ankete su kod sudionika sinodskoga rada izgledno uspjeli pobuditi svijest o tome kako se na našoj vjeri itekako što ima raditi. Proizašlo je to, kako ne samo da nije sve do politike, nego je i loša politika po sebi često izraz jedne mlake vjere, kao i posljedica manjka interesa prema općem dobru. Crkva se po sebi ne može miješati u politiku, ali može raditi na evangelizaciji svih vjerničkih struktura, pa tako i onih koji rade, ili će tek raditi na rukovodećim pozicijama u društvu. U svezi sa ovim, ali i s drugim problemima navedenim u prvoj sinodskoj anketi, već prošle godine javio se jedan prijedlog koji sugerira kako bi smo mnoge probleme naše mjesne Crkve mogli riješiti uvođenjem jedne solidne i permanentne župske kateheze. Naime, prema današnjem stanju, na našim župama se katehizira uglavnom prvopričesnike, ministrante i krizmanike. Sa srednjoškolcima, studentima, da ne kažemo s bračnim parovima se radi prilično rijetko …

U međuvremenu su tijekom 2015. održana još dva kruga dekanatskih zasjedanja te provedene tri različite ankete. Drugi krug zasjedanja je bio posvećen temi „brak i obitelj“, a treći „karitativnoj djelatnosti u pastoralu Crkve“. Ovdje se susrećemo već s velikom količinom materijala i informacija, tako da sada nije ni mjesto ni vrijeme da se na sve to podrobnije osvrnemo.[7]

  1. Umjesto zaključka

Na kraju bi iznio još jedno generalno zapažanje proizašlo iz trogodišnje prakse rada na Sinodi Vrhbosanske nadbiskupije. S obzirom da se ovo zapažanje po sebi tiče duha sinodalnosti, tj. sinodalnosti u lokalnom BiH kontekstu, iskoristio bi ga i kao zaključak svoga izlaganja. Naime, u našoj mjesnoj Crkvi se izgledno susrećemo s jednim snažnim hijerarhijsko-centralističkim mentalitetom. Što podrazumijevam pod ovim pojmom? U protekle tri godine smo na terenu počesto mogli čuti ono: „Što mi imamo razgovarati o toj i toj temi!? Biskup neka odluči, mi ćemo prihvatiti i sprovesti!“ Naravno, pored ovoga postoji i jedan izokrenuti buntovnički centralizam, u smislu kojeg se na terenu nerijetko može čuti: „E sad ću ja vama reći što vi u Sarajevu morate raditi“! Dakle, kod nas definitivno nedostaje ona dimenzija zdravog „Problem Solving-a“,[8] odnosno, discipline nadilaženja problema, gdje se timski kreće od imenovanja problema, njegove analize i definicije; gdje se zatim daju različiti prijedlozi mogućih rješenja, te se isti analiziraju; zatim se bira ono koje izgleda ponajbolje; pa zatim dolazi implementacija, evaluacija te na koncu potvrda i uvođenje u praksu istoga. Takav mentalitet kod nas definitivno nedostaje i tek ga treba stvoriti i razviti. Stoga se i naša Vrhbosanska Sinoda kreće otprilike u tom pravcu: ona se ne nastoji prvenstveno fokusirati na pojedinačne partikularne  probleme, nego na sam duh bratske suradnje i razvoj timskog rada u našoj mjesnoj Crkvi.

U Sarajevu, 13. studenog 2015.

doc. dr. Mario Bernadić, generalni tajnik Sinode

[1] Usp. M. Tomić, Biskupijska sinoda nekoć i danas, u: Bilten Sinode – Služeno glasilo I. biskupijske Sinode Vrhbosanske nadbiskupije, Godina I., Broj 1., Vrhbosanska nadbiskupija – Sarajevo, lipanj 2013., str. 17-18.

[2] N. Škalabrin, Biskupijska sinoda, u: Bogoslovska smotra, Vol. 69., br. 1. Rujan 1999. Str. 73-89., ovdje 74.

[3] „Biskupijska sinoda ima dva dijela: pripremni i slavljenički. Najvažniji i najteži dio sinode ne nalazi se u njezinom slavljenju, nego u njezinoj pripremi. Pripremne se komisije trebaju sastojati od svih članova Božjeg naroda: klerika, redovnika i vjernika laika. Njihova je dužnost da prouče sadržaje i pripreme nacrte odluka za sinodska zasjedanja“. Isto, str. 73.

[4] Statut I. Sinode Vrhbosanske nadbiskupije, u: Bilten Sinode, broj 1., str. 9-16.

[5] Usp. Vinko kard. Puljić, Prva Sinoda Vrhbosanske nadbiskupije: obnoviti sve u Kristu, u: Bilten Sinode, br. 1, str. 5-6.

[6] Rezultati spomenute inicijalne sinodske ankete su objavljeni u drugom broju Biltena Sinode: Bilten Sinode – Službeno glasilo Sinode Vrhbosanske nadbiskupije, Godina II., br. 2., Vrhbosanska nadbiskupija – Sarajevo, str. 8-18.

[7] Više o ovome se može saznati iz 3. (veljača 2015.) te 4. (srpanj 2015) broja Biltena Sinode.

[8] Disciplina nadilaženja problema danas se osobito proučava u sklopu menadžmenta vodstva, kao i menadžmenta upravljanja ljudskim resursima. Na internetu se može naći više stranica koje se bave navedenom tematikom: Npr. http://www.skillsyouneed.com/ips/problem-solving.html, ili: https://www.mindtools.com/pages/article/newTMC_00.htm, http://www.kent.ac.uk/careers/sk/problem-solving-skills.htm; Sposobnost nadilaženja problema kao zajedničke ljudske aktivnosti unutar jednog kolektiva osobito je važno mjesto za japanski tzv. Kaizen menadžment. Usp. http://www.kaizen.com/; itd.

Bilteni Sinode:

  1. bilten-sinode – 1
  2. bilten-sinode – 2
  3. bilten-sinode – 3
  4. bilten-sinode – 4
  5. bilten-sinode – 5
  6. bilten-sinode – 6