Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić upriličio je, 21. travnja 2014. u prostorijama Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu tradicionalno Uskrsno primanje za najviše vjerske predstavnike i predstavnike društveno-političkog života. Uz kardinala Puljića uskrsne čestitke brojnih gostiju primali su: apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Luigi Pezzuto, vojni biskup u BiH mons. dr. Tomo Vukšić, najbliži Kardinalovi suradnici na čelu s pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. dr. Perom Sudarom te provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran. Na primanju su bili i predstavnici katoličkih institucija i redovničkih zajednica.

U svom obraćanju „dragim gostima i prijateljima“, kardinal Puljić je pozdravio “od srca sve zajedno i svakog osobno” izričući dobrodošlicu svima u ime svih svojih suradnika i u svoje ime te zahvaljujući svima „na upućenim uskrsnim čestitkama i lijepim željama bilo pismenim putem ili putem medija ili sada izrečenim u ovom susretu“.

“Posebno se radujem da Uskrs slavimo isti dan svi kršćani, te se nadam da će time biti umnožena radost”, kazao je kardinal Puljić koji je pozdravio vjerske predstavnike među kojima delegata reisu-l-uleme ef. Kavazovića sarajevskog muftiju Huseina ef. Smajića i predsjednika Hebrejske zajednice u BiH g. Jakoba Fincija s delegacijom čestitajući im još jednom proslavu Pesaha. Izrazio je razumijevanje za odsutnost predstavnika Mitropolije dabrobosanske zbog proslave Vaskrsa te svim pravoslavnima ponovno uputio svoju čestitku. Pozdravio je i predsjedatelja Predsjedništva BiH g. Bakira Izetbegovića i člana Predsjedništva BiH g. Željka Komšića te predstavnike Vijeća ministara BiH i druge državne dužnosnike kao i sve predstavnike entitetskih, županijskih ili kantonalnih, općinskih i svih drugih struktura društva te sve predstavnike karitativno-dobrotvornih ustanova i kulturne, znanstvene i druge predstavnike.

Na Veliku subotu, 19. travnja 2014. u svećeničku grobnicu na groblju Bare u Sarajevu sahranjen je vrhbosanski svećenik vlč. Juro Čolić (1940. - 2014.) koji je blago u Gospodinu završio svoj ovozemaljski život na Veliki četvrtak, 17. travnja, nakon duže bolesti, okrijepljen Otajstvima vjere, u 75. godini života i 43. godini svećeništva.

Ispraćaj svećenika Jure bio je u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, a molitvu je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uz sudjelovanje pokojnikove rodbine, oko 50 svećenika i većeg broja časnih sestara raznih družbi. Riječi sućuti izrekao je najprije vlč. Fabijan Stanušić, ravnatelj Svećeničkog doma u kojem je svoje posljednje dane proveo svećenik Juro.

Obraćajući se ožalošćenoj rodbini i svim nazočnima, kardinal Puljić je kazao kako su se okupili da se pomole za dušu preminulog svećenika Jure te istaknuo da smrt nije svršetak. Podsjetio je na riječi sv. Pavla da ih ništa „ne može odvojiti od Božje ljubavi“. „Sve nevolje nam je proći, ali važno je ostati povezan u toj ljubavi Kristovoj“, kazao je kardinal Puljić naglasivši da je i Isus smrt iskusio i da u Kristovoj smrti vjernici traže odgovore za vlastitu smrt i to da smrt nije kraj. „Iskusio je muku i smrt, ali evanđelje govori da je pobijedio smrt. U toj nadi mi s poštovanjem ispraćamo pokojnike jer se nadamo uskrsnuću od mrtvih i životu vječnom koji je Isus obećao“, rekao je kardinal Puljić ističući trajnu povezanost s Kristom po sakramentu krštenja dodajući da je svećenik Juro bio s Kristom povezan i po sakramentu svetog reda. Poželio je da svećenik Juro u kraljevstvu nebeskom doživi radost Uskrsa s Gospodinom za stolom. Napomenuo je da je pokojni svećenik Juro volio šetnje u prirodi kao i pjevati pjesme. „Želim da to što je Bog stvorio uživa u vječnosti i da tamo pjevao anđeosku pjesmu kojom će slaviti Boga“, rekao je kardinal Puljić moleći da mu Gospodin po svojoj prolivenoj krvi oprosti grijehe. Potaknuo je sve da žive od otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća i u tom otajstvu osmisle svoj kratki zemaljski život. 

Juro Čolić

Pećnik 1940. - Sarajevo 2014.

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, u popodnevnim satima je umro vlč. Juro Čolić, svećenik u miru. Rođen je u Pećniku 30. ožujka 1940. godine, od roditelja Ive i i Jele rođ. Lubina. Pučku školu je pohađao u Modriči, a srednju u Rijeci. U Zagrebu je stekao teološku naobrazbu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1971. godine.

Bio je župnik u Pećinama kod Novog Travnika, Srednjoj Slatini kod Bos. Šamca, te nekoliko godina je bio na ispomoći u župi Boće - u crkvi u Boderištu.

Od 2006. godine je bio u mirovini u Sarajevu. Umro je u Svećeničkom Domu VN.

Ukop vlč. Jure je sutra, na Veliku Subotu, 19. travnja 2014. godine. Oproštaj i ispraćaj u 12 sati iz crkve sv. Ćirila i Metoda, a u 12.45 ukop na groblju Bare u Sarajevu.

VNO-Sarajevo

Draga braćo misnici, dragi redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Utjelovljenjem po Duhu Svetom, Isus Krist je ušao u povijest čovječanstva, rađajući se u krilu Djevice Marije. Time je obilježio i osmislio hod čovjeka prema vječnosti. Našim krštenjem, ušao je i u naš osobni život. I više ne možemo živjeti kao da se nije utjelovio, rodio, trpio, umro i uskrsnuo. Ostavio nam je Crkvu kao opći sakrament spasenja. U njoj smo svi po dostojanstvu jednakopravni članovi – braća i sestre, razlikujući se jedino po ulozi koju obavljamo. Crkva nam, dijeleći sakramente, daje osobna sredstva spasenja i sudjelovanje na putu spasenja. Postajemo dionici milosti koju je Isus zaslužio i darovao.

Papa Franjo rado upotrebljava riječi: „Isus je s nama u hodu“. Dok živimo mi se ostvarujemo kao putujuća Crkva usmjerena prema vječnosti. Ta vječnost osvijetljena je uskrsnim jutrom, kada je Krist pobijedio smrt. On svojim uskrsnućem osmišljava svaku patnju i svako trpljenje. Osmišljava i tamu groba, gdje ljudska pamet staje i nema odgovora. Svojim uskrsnućem Krist je pobijedio smrt, nadvladao tamu groba i razotkrio tajnu vječnosti. Uskrsno jutro je zora naše nade i naše vjere u ovom životnom hodu.

Sveti Luka evanđelist, nadahnut Duhom Božjim, ostavi nam pisano svjedočanstvo o hodu dvojice učenika u Emaus (usp. Lk 24,13-35). Tu čitamo da su učenici nastojali pobjeći od krute stvarnosti koju su doživjeli kada je Isus razapet i umro. Istodobno, zbunjivalo ih je i govorkanje u gradu da je uskrsnuo i da ga više nema u grobu. Dok su s tim tegobnim mislima hodili i razgovarali nisu prepoznali Isusa koji im se približio. I ne samo da je krenuo s njima nego se zainteresirao i za njihov razgovor. Tada im je tumačio pisma koja navještaju sve to  što se dogodilo, a čega su oni svjedoci. I dok im je tumačio srce im je gorjelo.

I mi u ovom životnom hodu prebiremo stvarnost koju smo preživjeli i(li) proživljavamo. Zavladalo je jedno beznađe i kukanje kako „nema nama ovdje života“. Mnogi bi htjeli pobjeći od te krute stvarnosti. Svojim beznađem trujemo javnost i druge obeshrabrujemo. Posebno je problematično kada to čine oni koji su „bili uz Isusa“ i kada njihov razgovor i zanimanje nije više Isus, nego su neki drugi interesi. Kao da ne primjećujemo Isusa koji s nama hodi. Ne čujemo njegovo tumačenje pisma. Naša nas je sebičnost zatvorila u ovozemaljske interese i ideje.

Zar ne primjećujemo da nam s različitih strana govore: „Nema vama tu života!“ Mnogi (po)vjeruju u te riječi i bježe, a mnogi se tako obeshrabruju. U mjesta koja smo mi nastanjivali, potom dođu neki drugi ljudi i tu žive normalno. Nestalo je one hrabre vjere naših otaca kojima je križ bio njihov identitet. Zgrabila nas je jedna čudna klima bježanja od križa. Za vrijeme komunizma, kada su „programatski“ znali izrugivati križ, nas –  Isusove učenike – snalazile su brojne kušnje. Tada je bilo snage jer smo vjerovali da je Isus s nama, da s nama hodi, da nam tumači svoju poruku spasenja. Pitam se: zašto smo posumnjali u njegovu prisutnost, u njegov hod s nama i zanimanje za „naš razgovor“?

Slaveći ovaj Uskrs, valja nam opet prepoznati Isusa na našem putu; valja nam izgrađivati povjerenja u njega; ne dati se zavesti i zavaravati pričama onih kojima su samo ovozemaljske lagodnosti jedini životni cilj. Uskrs nam obasjava ovaj zemaljskim hod nadom u vječni život. Osmišljava naš križ, našu patnju nadom Božje ljubavi koja se očituje u tom njegovu hodu s nama.

Zato želim u prvom redu vama, svećenici, kojima su povjerene ove duše, da vam gori srce od njegove blizine te tim žarom ne bježite od krute stvarnosti nego se radosno vratite svome stadu i donesete onu poruku da ste „vidjeli Gospodina“ i „prepoznali u lomljenju kruha“; da ste ga vidjeli očima vjere. Zato nadu naviještate i svjedočite! Vama, dragi redovnici i redovnice, želim da vaše opredjeljenje slijediti Isusa izbliza, bude divno svjedočanstvo i jamstvo da je on s nama u našem životnom  hodu. Neka vjernici u vašem opredjeljenju prepoznaju Isusovu prisutnost, njegovo tumačenje i dožive radost, Božanskom ljubavlju potaknutoga, plamtećega srca.

U prikazima prepirke oko blagdana Uskrsa postalo je jasno da je stara Crkva slavila blagdan Pashe u cjelovitoj punini samo jedan dan, odnosno jednu uskrsnu noć.

Ono što su prva tri kršćanska stoljeća mislila o sadržaju i dostojanstvu blagdana Uskrsa, to je sažeto izložio poznati istraživač liturgije O. Casel u svojoj studiji s naslovom: Način i smisao najstarijeg kršćanskog uskrsnog slavlja (Art und Sinn der ältesten christlichen Osterfeier), i to upravo na hvalospjevan način, kako slijedi: "Blagdan je Uskrsa, dakle, kultni navještaj i uprisutnjenje Kristova djela otkupljenja u smrti i Gospodinovu preobraženju, pobjeda nad grijehom po križu, a s tim i pomirenje između Boga i čovjeka, ali s tim također utemeljenje Crkve, koja se izbavlja Kristovom krvlju i vjenčaje sa svojim zaručnikom: duhom Gospodinovim. Po svemu tome Uskrs je također sakrament prijelaza iz svijeta u život Boga, ulaz otkupljenog čovječanstva u Božje kraljevstvo i vječni život kod Boga. Jednom riječi: Uskrs je misterij kulta Božjeg djela spasenja u Kristu od Crkve. Uskrs je prema tome 'blagdan' u središtu godine, koja u svome toku ocrtava svjetsku godinu, a ta je ponovno stvorena kopija Božje vječnosti." Sadržajna je punina uskrsnoga blagdana bila u 4. stoljeću zbog historizirajućeg gledanja i oponašajuće forme prikazivanja, postupno podijeljena na odlomke i prikazana u dijelovima. Dok je slavlje uskrsne noći kao "majka svih bdjenja" (Augustin) zadržavala do ponoći post i žalost zbog Isusove smrti, a istom onda kad je nastala radost zbog Gospodinova uskrsnuća, razvilo se u 4. stoljeću "sveto uskrsno trodnevlje raspetog, pokopanog i uskrslog Gospodina". Ta tri dana liturgijska slavlja prikazuju otada u svojoj sredini istinsko godišnje slavlje pashalnog misterija. Nova opća načela o liturgijskoj godini to potvrđuju riječima: "Uskrsno se trodnevlje Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća ističe kao sjajan vrhunac čitave liturgijske godine" (br. 18). Ono "počinje misom Gospodnje večere, središte mu je Uskrsno bdjenje, a zaključuje se Večernjom nedjelje Uskrsa" (br. 19).