Položaj i opis nadbiskupije

Prema državnom popisu od 31.3.1991. godine u BiH je živjelo 4 364 574 stanovnika, od čega 755. 895 Hrvata (17, 32%), 1 369 258 Srba (31, 37%), 1 905 829 Muslimana (43, 67%) i 333 592 ostalih (7, 63%). Prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992 – 1995) na području Vrhbosanske nadbiskupije prema podatcima od 31.12.1991. živjelo je 528. 539 katolika u 144 župe. Tijekom trogodišnjega rata u BiH uništeno je ili oštećeno više od 600 crkvenih objekata Vrhbosanske nadbiskupije. Srpske oružane snage potpuno su uništile 62 župe i prognale oko 200. 000 vjernika, a u sukobu Armije BiH koja je 1993. godine postala čisto muslimanska vojska i HVO-a s ognjišta je protjerano ili prisilno pokrenuto između 120. 000 i 150. 000 katolika.

Područje Vrhbosanske nadbiskupije danas zahvaća tri komponente BiH, tzv. Federaciju BiH s 10 županija (kantona), gdje većinom žive Bošnjaci – muslimani i Hrvati – katolici i tzv. Republike Srpske s pet regija koja je nastala u ratu ubijanjem i etničkim čišćenjem te rušenjem svega što ne pripada srpskom narodu te Brčko Distrikt. Sjeverni i istočni dio nadbiskupije nalazi se u tzv. Republici Srpskoj, a u tom djelu se nalaze 34 župe nadbiskupije gdje do danas nisu oživjele porušene župe. Središnji, zapadni i južni dio nadbiskupije pripada tzv. Federaciji BiH na čijem teritoriju se nalazi 112 župa, a u distriktu Brčko 8 župa.

Vrhbosanska nadbiskupija podjeljena je u 4 arhiđakonata koja zajedno čine 13 dekanata. U 13 dekanata živi 129.189 katolika (siječanj 2021. godine), a u nadbiskupiji se nalaze 153 župe i dvije ekspoziture. Površina Vrhbosanske nadbiskupije čini 22. 401 km² i nalazi se u granicama države Bosne i Hercegovine. Nadbiskupija na sjeveru graniči s Đakovačko – osječkom nadbiskupijom, istoku s Beogradskom nadbiskupijom, jugo - istoku jednim malim djelom s Skopsko – prizrenskom biskupijom, na jugu s mostarsko – duvanjskom biskupijom i na zapadu s Banjalučkom biskupijom. Sjedište se nalazi u gradu Sarajevu. Nadbiskup je Vinko kardinal Puljić, a nadbsikup koadjutor je mons. Tomo Vukšić.

U nadbiskupiji djeluju osim dijecezanskih svećenika i svećenici redovnici. Dijecezanski svećenici vode pastoralni rad u 98 župa, a redovnici u 56 župa. Osim redovnika franjevaca tu su još prisutni oci isusovci, salezijanci i jedan dominikanac. Prisutne su i ženske redovničke zajednice koje pomažu u pastoralu župnih zajednica, katehizaciji, brizi starih i nemoćnih osoba i drugim oblicima pastoralnog rada. Djeluje 13 redovničkih zajednica.

U nadbiskupiji je prisutna dijecezanska i franjevačka bogoslovija koje odgajaju i pripremaju buduće svećenike za služenje ovoj mjesnoj i univerzalnoj Crkvi. Uz to postoji i Međunarodno sjemenište "Redempotis Mater" u Vogošći. U Travniku je malo dijecezansko sjemenište, a u Visokom franjevačko.

Poslije rata u BiH nadbiskupija otvara Katoličke školske centre u: Sarajevu, Travniku, Zenici, Tuzli, Žepču i Konjicu koji je nažalost morao biti ugašen zbog vrlo malog i oskudnog broja djece. Katolički školski centri nastoje pružiti kvalitetno znanje i odgoj mladim ljudima koji će se moći izgraditi kako u dobroga čovjeka tako isto u dobroga vjernika. Ove škole su otvorene za svu djecu raznih nacija i konfesija, a ne samo za Hrvate i katolike.

Prije rata, točnije 1990. godine oživljen je i rad Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije kojemu je zabranjeno djelovanje 1946. godine. Po uzoru na Caritas Franjevačka provincija Bosna Srebrena na samom početku rata osniva humanitarno – karitativnu organizaciju „Kruh Sv. Ante“. Ove dvije karitativne organizacije su bile od velikog značaja u ratu, a i danas aktivno djeluju i pomažu svakom čovjeku koji je potreban pomoći.

Krajem 2002. godine oživljen je ponovno "Katolički tjednik" koji je ugašen i zabranjen poslije Drugog svijetskog rata. "Katolički tjednik" donosi vijesti iz mjesne i sveopće Crkve te nastoji vjernicima dati bolje informacije o životu Crkve, a od 2017. pokrenut je i portal "Nedjelja.ba". Franjevačka Provincija Bosna Srebrena još 1983. godine pokrenula je mjesečni vjerski list pod nazivom "Svjetlo Riječi".

Uz to je važno spomenuti i ostale institucije nadbiskupije: Nadbiskupijski centar za pastoral mladih "Ivan Pavao II.", Katolički bogoslovni fakultet, Svećenički dom, Katehetski ured, Ured za brak i obitelj...

Počeci kršćanstva u Bosni

Podjela rimskog Ilirika na Panoniju i Dalmaciju, s njihovim metropolama u Sirmiumu (današnja Srijemska Mitrovica) i Saloni (Solin) povukla je za sobom i ustanovu dviju crkvenih pokrajina sa spomenutim gradovima na čelu kao metropolama. Srijemska metropolija po svojoj biskupiji Ciballae (Vinkovci), možda slično i Mursi (Osijek), drži sjeverni dio današnje Vrhbosanske nadbiskupije, dok je metropolija u Saloni (Solinu) imala više područnih biskupija na teritoriju BiH. Imena im doznajemo uglavnom iz zapisnika solinskih sabora 530. i 533. godine.

U srcu Bosne, između Zenice i Travnika, bilo je sjedište biskupa Bistue Nove, velikom vjerojatnošću u današnjem selu Mošunju ("Mansiones"), manje vjerojatno u Zenici, koja leži izvan dohvata važnijih rimskih cesta. Sabor zaključuje da se biskupija podijeli zbog njezine veličine i nova biskupska stolica uspostavi u municipiju Bistua Vetus. Izvedba odluke odgodila se zbog nesigurnih vremena. Držalo se da je tu Stara Bistua negdje u Rami, u selu Varvari uz iskopine stare bazilike, jer se u jednom natpisu spominje "decurio Hestoensis". Međutim, od Zenice preko Travnika i Bugojna do Rame nađeno je više natpisa sa spomenom "Bestoensis", pa je to ime, čini se, označavalo čitav jedan kraj. Izgleda nam puno vjerojatnije da je Stara Bistua zapravo ono veliko rimsko naselje kod Bugojna i Čipuljića, također s otkrivenom bazilikom. Uostalom, arheološka otkrića starokršćanskih bazilika u Gornjoj Bosni brojna su (Lepenica, Sarajevo, Zenica, Oborci, Turbe, Čipuljići, Varvara, Dabravine, Skelani itd.) koja svjedoče o bujnom kršćanskom životu onih vremena.

Druga biskupija na vrhbosanskom području bila bi biskupija Martari (ecclesia Martariensis). Kao i kod Bistue nije moguće s punom sigurnošću odrediti njezinu ubikaciju. Vjerojatno je treba tražiti negdje kod Konjica-Lisičića, sa sjeverne strane Jablaničkog jezera. Ona se radi sličnosti imena gdjekada zamjenjivala s imenom rimske "satacije". "Ad Matrices", na putu iz Bistue Vetus u Bistuu Novu. Tako bi, po našem mišljenju, ispala iz kombinaciju za bilo kakvu biskupiju gorska stanica "Ad Matrices", dok bi se Martari ispostavila kao biskupija.

Avarskim pustošenjem i kasnijim seobama slavenskih naroda uništene su metropolije Sirmium (582.) i Salona (614.) pa njihova propast simbolizira nestanak svih biskupija i velikog dijela kršćanstva u ovim stranama.

Krštenjem Hrvata u 7. i 8. st., koje počinje na žalovima Jadrana i širi se u unutrašnjost zemlje, kršćanstvo postepeno opet oživljuje. Veliki dio Bosne, kao i nekad, spada obnovljenoj metropoliji Splitu, koju će kasnije biskupije i crkve priznati svojom glavom. Zapadna kršćanska terminologija značajna je za sve krajeve Bosne; tako se npr. riječ biskup i biskupija, križ i sl. te od njih izvedena imena javljaju dosta puta u toponomastici Bosne, i tamo gdje katolika nema već šest-sedam stoljeća. Tako "Biskupina", u Prači kod Rogatice, "Biskup", "Biskupići", "Križ", "Križevac" i sl. Osim toga svi ti krajevi datiraju svoje dokumente od rođenja (ili upućenja) Kristova, dok kršćanski Istok to čini "od postanka svijeta".

Bosanska biskupija

Ljetopis popa Dukljanina (iz 12. st.), naš najstariji ljetopis uopće, spominje Bosansku biskupiju već u 9. st. Bula pape Aleksandra II., iz godine 1067., nabraja i Bosnu među područnim biskupijama Barske metropolije. Međutim, ni jedna ni druga tvrdnja nisu vjerodostojne. Povrh toga, spomenuta bula samo je prijepis kasnije bule protupape Klementa III. (Wibert Ravenski) iz god. 1089. s promijenjenom godinom izdavanja i imenom izdavača. Wibertova je bula, doduše, autentična, ali bez pravne snage, djelo protupape, pa je zato u Baru i patvorena. Bosanska biskupija u to vrijeme doista i postoji i Bosna prolazno pripada Dukljanskom Kraljevstvu. U njemu kraljuje Bodin, koji je i isposlovao tu bulu od Klementa III. Međutim, ostaje pitanje da li je Bosanska biskupija 1089. i osnovana ili je već prije toga vremena postojala, na što nam sama bula ne daje odgovora. Drugi jedan dokument, "Provinciale vetusa" (iz 1188.), zapravo zbirka popisa raznih crkvenih pokrajina i njihovih biskupija iz raznih vremena, spominje Bosnu na dva mjesta: jedanput u Splitskoj i drugi put u Dubrovačkoj metropoliji. Pomnom analizom spomenutog dokumenta izlazi da prvi spomen Bosanske biskupije pada između 1060. I 1075. godine.

Od svog početka spada Bosanska biskupija Splitskoj metropoliji. Kasnije, kako smo vidjeli, barski je metropolita nastoji sebi podložiti, a zatim u 12. st., dubrovački. Poslije se pojavljuje još jedan pretendent, kaločki metropolita koji želi svoju vlast protegnuti na Bosnu uz pomoć države. Kako u isto vrijeme već pokoji Ugrin zasjeda na nadbiskupsku stolicu u Splitu, a ugarsko-hrvatski kraljevi sve jače podižu svoje pravo na Bosnu kao vazalnu banovinu, to je vrlo razumljivo da mudri i u narodu do danas spominjani Kulin ban želi u crkvenom pogledu Bosnu odvojiti od Splita i, još više, zapriječiti kaločkom nadbiskupu ostvarenje njegovih namjera. Kulin ban, prijatelj Dubrovnika, nalazi izlaz iz opasnosti u tome da Bosansku biskupiju učini sufraganskom Dubrovačkoj metropoliji. To on i postizava, kako izgleda, putem papinskog legata Tebalda koji je bio poslan "u Dalmaciju i čitavu Slavoniju" pa tako i u Bosnu (1180.).

Malo kasnije javlja se Bosna u papinskim i domaćim crkvenim dokumentima kao sufraganska biskupija Dubrovačke metropolije. Na poziv gospodara zemlje dubrovački nadbiskup Bernard posvećuje jednu crkvu u Zahumlju i dvije u Bosni, po svojoj prilici onu sv. Kuzme i Damjana u Milama (spomenutu i u darovnici iz god. 1244.) i onu sv. Jurja u Podbrežju kod Zenice, otkrivenu god. 1964. s Kulinovim natpisom. Bosanski biskupi rede se tada u Dubrovniku, o čemu je sačuvan originalni dokument iz 1195. godine.

Po tužbi zetskog kralja Vukana Nemanjića pojavilo se je u Bosni krivovjerje, a zaštitnik bi mu bio upravo Kulin ban. Tužba na papu Inocenta III. bila je diktirana političkim interesima. Kulin ban bio je i ostao vjernim katolikom, ali stoji također tvrdnja da je tu nova vjera, ako je valjda i ranije od god. 1200. ušla u Bosnu, a ono tada u njoj barem postala aktivnijom. Dolazi do susreta papinskog legata Ivana de Casamarisa s nekim bosanskim redovnicima, optuženim radi krivovjerja, na Bilinu polju, danas dio grada Zenice. Papin poslanik postupa razborito i blago i bosanski redovnici potpisuju izjavu pravovjerja te prihvaćaju zahtjeve, koje legat postavlja (1203.).

Međutim, uspjeh sporazuma bio je tek privremen. Od toga vremena pa do pada Bosne razdiru Bosnu vjersko dvojstvo i stalni sukobi između pristaša tzv. "Bosanske crkve", zvanih napolju patarenima, i katolika. Taj sukob ima i svoju političku stranu, jer se patareni pretvaraju u zaštitnike bosanske nezavisnosti protiv stranog, ugarskog napadača, a na crkvenom polju u borce protiv latinizacije bogoslužja, a za narodni jezik. To još nije moralo značiti da su oni krivovjerni manihejci, što je s nekih strana vrlo živo i osporavano. Iz domaćih dokumenata bilo bi to teže dokazati.

Ipak iza njih stoje činjenice koje nikako ne svjedoče za pravovjerje "Bosanske crkve": ta vjerska sljedba uopće ne gradi materijalnih crkava, a razara i one koje je već zatekla, za razliku od kršćanstva na Istoku i na Zapadu. Ustrojstvo "Bosanske crkve" potpuno se poklapa i u imenu i u stvari s ustrojstvom katarskih crkava u Francuskoj i Sjevernoj Italiji. Činjenica da se u Bosni nanovo krste mase pristaša "Bosanske crkve" po misionarima dominikanskog i franjevačkog reda, koji s jedne strane dobro poznaju nauku bosanskih "krstjana", a s druge strane katoličku koja kategorički zabranjuje krštenje već krštenih ljudi, pokazuje da ti bosanski patareni uopće nisu bili kršteni nego su se krstili tek pod kraj života, kao i katari i albigenzi na Zapadu. Svemu tome pridolazi i jednodušno svjedočanstvo kako kršćanskog Zapada tako i Istoka: Dubrovnika, Dalmacije, Ugarske, Italije, Francuske, i posebno Rima, zatim Srbije i Bizanta na istoku.

Prvi misionari u Bosni koji se bore protiv patarena bili su dominikanci, pripadnici reda već otprije prokušanog u borbama protiv manihejaca. Pripadaju ugarskoj provinciji koja ima svoje samostane i po Slavoniji a kasnije i u Bosni. Ti misionari dosta brzo predobiju za se bana Meteja Ninoslava i njegova rođaka Stjepana Prijezdu, rodonačelnika kasnije bosanske vladarske obitelji Kotromanića. Ninoslav poklanja crkvi veliki posjed u Usori ograničen rijekama Savom, Tolisom i Bosnom te "vrelom" Modriča, a Prijezda, s druge strane Bosne, znatno imanje Dubicu. Ohrabren uspjesima dominikanaca u Bosni papa Grgur IX. imenuje biskupom u Bosni dominikanca iz Wildhausena, Ivana Nijemca ("Teutonicus"), a dominikancima povjerava isključivo pravo misio-narenja i istraživanja vjere u Bosni. Oni tu vrše preko stotinu godina (1228. - 1330.). Imali su u zemlji više samostana, nekoliko biskupa i više mučenika. Biskup Povša (Ponza) gradi u selu Brdu kod Vrhbosne (još tristo godina kasnije naziva se Sarajevo Vrhbosanjem) katedralu sv. Petra (1238.- -39.) i uz nju kaptol. Sačuvan je kamen s natpisom "Beati Petri in Verb(osna)" koji je spadao toj katedrali, a čuva se u Sarajevskom muzeju. Pod pritiskom patarena zaklanja se biskup Ponza u času pogibelji na svoje veliko imanje u Đakovu, poklon vojvode Kolomana god. 1239. Iako je to preseljenje imalo biti privremeno ono se pretvara u stalno, na najveću štetu katolicizma u Bosni.

Nije to bio jedini udarac. Bila su to burna i krvava vremena križarskih vojni na Bosnu, pokretana od Ugarske s providnim političkim namjerama, kao navodno jedine mogućnosti za održanje katoličke vjere u zemlji nakon toliko stoljeća opstanka. Bosanski biskup nepoznata imena bio je optužen u Rimu kao krivovjerac, a s njim zajedno i dubrovački nadbiskup koji je "nepažnjom" redio takvog čovjeka za biskupa. Posljedice su bile dalekosežne. Grgur IX. izuzima Bosnu od vlasti dubrovačkog metropolite i izravno podlaže Rimu (1233.), a petnaest godina kasnije kaločkom metropoliti. Svi stari bosanski biskupi nose narodna imena i služe se staroslavenskim jezikom u bogoslužju. Sada već dolaze biskupi stranci, koji uvode latinski jezik i počinju s latinizacijom domaće Crkve. To je opet pogoršalo položaj Crkve i unijelo veliku zabunu u narod. To je tim tragičnija što upravo u to vrijeme papa Inocent IV. (1248.) službeno potvrđuje upotrebu glagoljice senjskom biskupu Filipu. Da je to učinjeno i u Bosni, borba za katoličko pravovjerje bila bi lišena nepotrebnog balasta borbe za latinizaciju pa bi i koji politički moment bio tim istim znatno ublažen, možda i posve isključen.

U Vatikanskom arhivu sačuvana je povelja kralja Bele IV. (1214.) kojom potvrđuje već spomenute darove vojvode Kolomana i bana Ninoslava Bosanskoj biskupiji. Najzanimljiviji dio akta, ujedno i vremenski najstariji, jest onaj u kojem se nabrajaju stare crkve i posjedi Bosanske biskupije u iskonskoj, još neproširenoj Bosni prema sjeveru i zapadu. Te posjede ban i bosanske velmože potvrđuju Crkvi "radi raznih šteta i nepravdi" (najvjerojatnije počinjenih od bosanskih patarena), što je ona od davnine već i posjedovala. Taj je dokument najvažnija podloga za historijsku topografiju srednjovjekovne Bosne.

Ti su posjedi: a) u župi (političkoj) Vrhbosni selo Brdo (Burdo) gdje je sagrađena stolna ckva sv. Petra; zatim Bulina ("Bolina"), danas selo Žunovica pod Igmanom; Knešpolje, dosad pobliže neustanovljeno mjesto; te konačno Vrutci ("Vrud-chy") s crkvom sv. Stjepana Prvomučenika nedaleko od vrela Bosne; b) u župi Neretvi selo Buljina ("Bulino"); u to vrijeme Zahumlje još ne pripada Bosni a župa Neretva, kraj oko rijeke Neretvice, dio je stare Bosne; c) Rotilj ("Rocil") u župi Lepenici s crkvom sv. Mihovila arkanđela, u neposrednoj blizini Kiseljaka; d) Ljubinci s crkvom Bl. Dj. Marije u župi "Vidgossa", (možda kraj oko Viduše poviše ušća Lašve u Bosnu); e) u Milama ("Mel") crkva Kuzme i Damjana, vrlo vjerojatno sagrađena od Kulina bana; f) u župi "Lašvi" ("Losova") posjed kod "Tri crkve", otprilike u Gornjem Turbetu u blizini starog grada Toričan; g) u župi Uskoplje kod crkve sv. Ivana. Tu župu spominje već Ljetopis popa Dukljanina. Usko i dugačko polje od Gornjeg do Donjeg Vakufa zove se i danas Skopaljsko polje. Stara crkva sv. Ive bila je u selu Dobrošinu; h) Bilino polje u župi Brod ("in supa Bored Belma-pola"). Politička župa Brod, danas zenički kraj, spominje se još dugo u turskim dokumentima kao "brodska nahija"; i) u župi Borač mjesto Prača zvana Biskupinom ("in comitatu Berez Pracha Byskupine vacata"). I danas, nakon više od sedam vjekova, zove se "Biskupina" mjesto na sastavcima Prače i Grabovice, zapadno od D. Prače. Tu nisu spomenute sve crkve u staroj Bosni već samo one uz koje je bio neki veći posjed bosanske biskupije. Zato se tu ne spominje Kulinova crkva u Podbrežju kod Zenice itd.

Tim posjedima trebamo nadodati i Jošavicu ("Jelsaviza") blizu ušća Bosne u Savu. Ban Stjepan Tvrtko, kasnije prvi bosanski kralj, poklanja ga bosanskom biskupu Petru, kad ga je taj vjenčao u Sv. Iliji (danas Modriča) s Dorotejom kćerkom vidinskog cara Ivana Sracimira.

Franjevci dolaze u Bosnu na poziv bivšeg srpskog kralja Stefana Dragutina (1291.) koji kao zet i vazal ugarskog kralja dobiva u leno banovinu Mačvu, Usoru i Soli. Nigdje u Bosni nisu franjevački samostani tako gusti kao upravo u tome kraju, na donjoj Drini. Oni nestaju u 15. i 16. st. dok se zadnji i najvažniji, onaj u Srebrenici, drži još skoro do god. 1700.

Procvat misionarske djelatnosti franjevaca počinje dolaskom generala reda Gerarda Eudesa u Bosnu (1339.) i otvorenim pristupom bana Stjepana II. Kotromanića radu za Katoličku crkvu. U Bosni se osniva franjevačka kustodija (1340.) na čelu s bl. Peregrinom Saksoncem i sjedištem u samostanu sv. Nikole na Milama kod Visokog. Dolazi do pristupa u masama bosanskih krstjana katolicizmu i njihova krštenja. Gotska crkva sv. Nikole podignuta je od bana Stjepana II. Kotromanića kao crkva i mauzolej najprije bosanskih banova, pa kraljeva. U njoj je krunjen prvi bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. (1377.). I on i ban Stjepan II., uz neke druge, sahranjeni su u toj crkvi. Kasnije će se bosanski kraljevi sve više povlačiti iz Visokog u tvrdi Bobovac i Kraljevu Sutjesku. Nedavno je otkopana na Bobovcu kraljevska kapela i otkrivena njena zvona u zasutom bunaru, lijevana u Šibeniku početkom 15. st. Slično tako u Sutjesci otkrivene su dvije crkve: jedna kraljevska, sv. Grgura koji je zaštitnik Kotromanića, i druga franjevačka, sv. Ivana.

Ni pedeset godina od osnutka bosanske kustodije broji ona, tada već na vikariju uzdignuta, sedam kustodija s 36 samostana, ne samo u Bosni nego i u Južnoj Ugarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj (popis bosanskog vikara fra Bartola Alvernijskog iz 1385.).

Razrovana političkim i vjerskim borbama pada Bosna kao zrela jabuka u krilo sultanu. Bosanski patareni znali su i ranije pozivati Turke kao saveznike u Bosnu, a kad u velikom ratnom pohodu dolazi u Bosnu sultan Mehmed II. el Fatih, osvajač Carigrada, otvara mu zapovjednik neosvo-ivog Bobovca vrata tvrđave. Bosna "šaptom" pade, i njezin zadnji kralj, ostavljen od svojih, predaje se na vjeru Turcima, da bude pod Jajcem posječen (1463.). Kralj Matijaš Korvin, koji u času turske provale u Bosnu nije joj pritekao u pomoć, sada preotima iz turskih ruku čitav niz gradova. On osniva Jajačku i Srebreničku banovinu kao neke vrste vojne krajine za obranu svojih zemalja, ali za kraće vrijeme. Srebrenik pada 1512., a Jajce, ostavši otokom u turskom moru, god. 1528.

Turska osvajanja izazovu u Bosni vrlo krupne promjene, ne samo političke nego i vjerske, socijalne i etničke. Tursko carstvo, iako teokratsko--vojnička islamska država, priznavala je legalni opstanak židovstvu i kršćanskim crkvama kao vjerama (objavljene) "knjige". Dakako, to zakonsko priznanje nije nipošto značilo vjersku ravnopravnost. Slično kao i u osvojenom Carigradu, gdje Mehmed II. sklapa neke vrste konkordat s patrijarhom Genadijem II. i daje mu široke povlastice da tako zapriječi masovno napuštanje osvojenoga grada, postupa sultan i u Bosni. Mase katoličkih vjernika bježe iz zemlje, a i turska vojska vodi sobom znatno mnoštvo sužanja (još početkom 17. st. spominju u okolici Carigrada i Drinopolja sela bosanskih katolika). Na to bosanski kustod fra Anđeo Zvizdović junački pristupa pod čador sultanov na Milodraškom polju i isposluje od njega zaštitu za narod u času općeg rasula. Sultan, ne samo vrstan ratnik nego i dalekovidan državnik, daje fra Anđelu glasovitu Ahd-namu, osnovni pravni dokument kojim su franjevci branili Crkvu i vjernike puna četiri vijeka.

Tim i mnogim kasnijim seobama katolički element u zemlji znatno je oslabio. Na napuštena zemljišta osobito na granicama carstva naseljavaju Turci druge kršćane iz vojničkih, političkih i ekonomskih razloga. Bili su to uglavnom Srbi pravoslavne vjere, poluvojnički organizirani stočari, kojima Turci daju znatne povlastice ("vlaški status") i ne čine ih kmetima, a traže od njih kao protuuslugu pouzdanu službu.

Glede vjerskih promjena pada nam u oči da bosanski patareni, iako simpatizeri i gdjekada saveznici Turaka, mjesto očekivanog procvata doživljuju nagli pad i konačni nestanak. Iznutra razrovani i obeshrabljeni polagano se prelijevaju u druge vjere, muslimansku na prvom mjestu, jer samo tako mogu sačuvati svoju vodeću ulogu u Bosni i svoje zamjerno ekonomsku stanje. Drugi opet manje ugledni i siromašniji pristupaju katolicizmu, nešto i pravoslavlju. Već spomenuti patrijarh Genedije u pismu sinajskim kaluđerima govori kako se "kudugeri" (patareni) obraćaju na pravoslavlje. Sve je tu teklo postepeno te zadnje ostatke bosanskih patarena nalazimo još u prvoj polovici 19. st. oko Jablanice i Konjica.

Na islam prelazi također i dio katolika, privučen povlasticama vladajućeg, islamskog sloja.

Islamizacija jednog dijela bos. katolika, možda najviše recentnih prelaznika s patarenstva, dolazi u više etapa, od kojih je glavna ona pod najznamenitijim carskim namjesnikom Husrev--begom. On je vojnik, državnik i graditelj (npr. krasne Begove džamije u Sarajevu), ali i čovjek koji je učvršćenju turske vlasti dao veliki prilog upravo islamizacijom izvjesnih krajeva Bosne. U njegovo doba pada i rušenje mnogih franjevačkih samostana i crkava po Bosni.

Sam proces islamizacije Bosne, kao i nekad prijelazi katolika na patarenstvo i obratno, nije posve dokumentiran i proučen. Među oba procesa postoji izvjesna sličnost. U procesu igraju ulogu ne samo vjerski nego, još više, politički, socijalni i ekonomski razlozi. Vjerska poučenost i vjerski motivi nisu bili na visokom stupnju, pa često puta ni prijelaz nije značio konačni razlaz sa svojom starom vjerom i prihvaćanje nove. To je i psihološki značajna i vrlo zanimljiva pojava. Mi znamo da u Bosni još duboko u 17. st. postoje dvovjerci, za koje je teško reći što su oni zapravo u sebi. Zapadni pisci, a i pokoja turska vijest o islamizaciji Bosne, govore o toj pojavi. Riječ "po-turi" koja se kao takva i u spisima drugog jezika spominje i tumači, na začuđenje mnogih, ne znači čovjeka koji se "poturčio", primio "tursku" vjeru, nego "po-tura", što vrela tumače kao pola "turčina" i pola kršćanina. Kad je koncem 17. st. bilo konačno jasno da Bosna neće biti oslobođena od osmanlijske vlasti, nestaje i zadnjih "potura" u Bosni.

U tom periodu raste i stabilizira se Pravoslavna crkva u Bosni. Već pri osnutku pravoslavne Srpske crkve sv. Sava postavlja jednu od novo-ustanovljenih eparhija u Dabru u staroj Raškoj, nedaleko istočne granice Bosne. U tursko doba, oko god. 1500. pohađa pravoslavni episkop svoju pastu u krajevima oko gornje Une i njezinih izvora. Dabarski episkop počinje nositi naslov dabro-bosanskog, češće mijenja svoje sjedište, dok ga konačno 1709. ne postavi u Sarajevu. U zemlji niču brojni pravoslavni manastiri među kojima i četiri u bosanskom Podrinju (16. st.), zatim još brojniji u Bosanskoj Krajini, dok stara, historijska Bosna još ih ne dobiva. Visoki kler, prije obnove Pećke patrijaršije (1557.) i poslije njezina dokidanja, čine u našim krajevima skoro sami Grci.

Značajna je činjenica da Katoličku crkvu u Bosni više stoljeća ne predstavlja pred turskim vlastima biskup nego redovnički starješina franjevaca, od Bečkog rata pa dalje gvardijani triju još preostalih samostana u Bosni (Kr. Sutjeska, Fojnica i Kreševo). Istom energični bosanski vikar, biskup fra Rafo Barišić god. 1840. preuzima tu tešku dužnost, ali ujedno i značajni izvor moći, pred bosanskim namjesnikom, vezirom u Travniku.

Usprkos priznanju njezina legalnog opstanka na dnevnom su redu vrlo teške globe i nameti, pritisak na svećenike i narod, kupljenje kršćanskih dječaka u janjičarske odrede ("danak u krvi"), tamnice i razaranja, skoro stalno iseljivanje iz Bosne, tlačenje "krštene raje" koja je često puta praktično obespravljena, osobito u doba opadanja moći turskih centralnih vlasti, a iznimno i krvoprolića. Život je Crkve u grču, izlomljena crta koja skoro stalno pada na niže. Tako npr. nakon Kara Mustafine katastrofe pod Bečom (1683.) i Princ Eugenove provale do Sarajeva (1697.) napušta Bosnu 100 000 katolika, a ostaje ih 17 000 ili po drugom računu 25 000 (bez malobrojne Trebinjske biskupije); od 10 franjevačkih manastira pre-življuju ta burna vremena 3 i od 74 župe u 17. st. samo 17. Također i blagostanje kao i razina pismenosti i prosvijećenosti bosanskih katolika, koji dotada imaju i donekle razvijen građanski stalež ("Bosanska čaršija" s brojnim katoličkim trgovcima u Beogradu, u Banjaluci, Olovu itd., veletrgovci Brnjakovići u Sarajevu i sl.) jako pada. Rudari u Bosni su uglavnom katolici koji se većinom i sačuvaše zaštićeni turskim rudarskim povlasticama ("Sas kanun", "Saski zakon").

Sav taj teški "teret dana i žege" nosili su junački, ali i s velikom snalažljivosti bosanski franjevci, "ujaci" kako ih je narod nazivao. Među tolikim požrtvovnim duhovnim pastirima, prosvjetiteljima, pregaocima, krvnim i nekrvnim mučenicima itd., ističemo imena misionara u Bosni i sv. jeruzalemskog mučenika fra Nikolu Tavelića, fra Jurja Dragišića (de Benignis, možda Dobretić), filozofa i teologa, odgojitelja pape Lava X., fra Petra Zlojutrića-Soljanina, apostola bugarskih pavlićana uz mnoštvo drugih muževa svetoga života i golemih zasluga za Crkvu i narod.

Uz franjevce bilo je u Bosni i svjetovnog klera kao i malobrojnih misionara iz drugih redova, posebno isusovaca i dominikanaca (npr. glasoviti jezikoslovac Bartul Kašić DI, zadarski dominikanac Bonaldiu Trebinjskoj biskupiji itd.). Nisu se mogli održati na polju koje su franjevci smatrali isključivo sebi pridržanim. Nisu uspjela u 17. st. ni nastojanja Sv. Stolice da putem Ilirskog kolegija u Loretu i Fermu pojača biskupijsko svećenstvo u Bosni. U zemlji ne fali ni glagoljaša, skromnih i dosta neukih, kojima nije bilo suđeno da dalje dopru od kapelanske službe. Zadnja tri glagoljaša u Bosni umiru godine 1839.

Odsutnost bosanskog biskupa iz zemlje, onoga u Đakovu u doba bosanske samostalnosti ili onih stvarno naslovnih bosanskih biskupa na kraljevskom dvoru, imenovanih od "apostolskog kralja", rodila je u Bosni pokušajem da se dođe do svog biskupa; tako npr. u 15. st. "srebreničko--visočkog" biskupa, koji međutim nosi titulu "episcopus Bituensis", "buduensis" i sl. (na koje upozoravaju Farlati i dr. fra Dominik Mandić), u 17. st. "stjepanskoga" ("stephnnensis") i sl., dok Sv. Stolica konačno ne riješi to goruće pitanje uvođenjem "apostolskog vikarijata" u osmanlijskoj Bosni (1735.-1881).

Vrhbosanska nadbiskupija

od ponovne uspostave redovite hijerarhije (1881.) do 2021.

Nakon 415 godina otomanske sile na ovim prostorima, godine 1878. odlukom Berlinskog kongresa a pod pritiskom velikih svjetskih država napušta Tursko Carstvo Bosnu i Hercegovinu ostavljajući iza sebe ovakvu sliku stanovništva: pravoslavnih - 496.485 ili 42,88% raspoređenih u 251 župi; muslimana - 448.613 ili 38,75%; katolika 209.391 ili 18,08% raspoređenih u 238 župa. Austro-Ugarska će zaposjesti BiH i njome upravljati sve do kraja I. svjetskog rata. Potajni ugovor između Austro-Ugarske i Porte (Carstva) predviđa da privremena okupacija Austro-Ugarske ne dokida suverena prava Sultana na BiH. Ponovna uspostava redovite crkvene hijerarhije u BiH bila je moguća tek nakon propasti Turskoga Carstva. Apostolskim pismom Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. Papa Leon XIII. je ustanovio hijerarhiju redovitih biskupa prema propisima crkvenoga prava i to po uzoru na neke europske zemlje premda je ovdje stanje bilo daleko zamršenije i teže. Od tada vrhbosansku metropoliju sačinjavaju: vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, biskupija mostarsko-duvanjska sa sjedištem u Mostaru i banjalučka biskupija sa sjedištem u Banjoj Luci. Godine 1890. u sastav metropolije ulazi i trebinjska biskupija kojom otada upravlja mostarski biskup kao apostolski administrator. Granice su između biskupija bile određene u Apostolskom pismu. Papa daje povlasticu vladaru Austro-Ugarske da imenuje nadbiskupe i biskupe u tim zemljama kako se to obavljalo u Monarhiji. Imenovani su i prvi pastiri novoosnovanih dijeceza: u Sarajevu dr. Josip Stadler, metropolita, u Mostaru fra Paškal Buconjić, biskup, u Banja Luci fra Marijan Marković, biskup. Njihova zadaća je bila zalagati se za vjerski, kulturni i nacionalni napredak. Bosansko-hercegovačka crkvena pokrajina ostala je i dalje pod jurisdikcijom Kongregacije Propagande. Nastankom redovite hijerarhije i normalnijih prilika promijenila se i povijesna misija bosanskih franjevaca. Jedan od najtežih problema koji se pojavio s ustanovom redovite hijerarhije bilo je pitanje oko podjele župa između redovničkog i biskupijskog klera. Prvim vrhbosanskim nadbiskupom bio je imenovan svećenik zagrebačke nadbiskupije Dr. Josip Stadler, čovjek iznimno velikog apostolskog žara. Sa sobom on dovodi marljive suradnike, Isusovce, razne družbe časnih sestara a i sam je utemeljitelj jedne družbe. U nekoliko desetljeća austro-ugarske uprave Katolička Crkva je doživjela pravi procvat i to na mnogim područjima. Pokrenuo je katolički tisak. Porastao je broj vjernika. Osnovane su tri nove bogoslovije: metropolijska (interdijecezanska) započinje radom u Travniku 1890., a u Sarajevo prelazi 1893., franjevačka u Mostaru 1895., i franjevačka bogoslovija u Sarajevu 1909. Osnovana su i tri mala sjemeništa sa sjedištima u Travniku, Kreševu (Visokom) i na Širokom Brijegu. U BiH se otvaraju škole u kojima su napose bile angažirane redovnice. Zatečeno stanje u školstvu je bilo katastrofalno. Primjerice, 1910. godine u BiH je bilo 77,45 % nepismenih katolika, ali i 89,92 % nepismenih pravoslavaca i 94,65 % nepismenih muslimana. Atentat u Sarajevu bio je povod I. svjetskom ratu. Rat koji je navješten Srbiji odnio je i mnogo života i Hrvata iz BiH. Stadler se zalagao za ujedinjenje povijesnih hrvatski zemalja u okviru Monarhije na temelju zamisli o njezinom trialističkom preustroju. Pogotovo je to bilo naglašeno u vrijeme aneksije BiH. Netko reče da o Bosni nažalost najčešće odlučuju oni koji je najmanje poznaju i vole. Stadler upozorava Papu Benedikta XV. na opasnost koja prijeti katoličanstvu i hrvatstvu ako dođe do rata između Italije i Austro-Ugarske. On predosjeća opasnost za katoličanstvo u BiH poslije pobjede Antante i njezinih saveznika Srbije i Rusije. Raspadom austro-ugarske Monarhije i nastankom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca započinju teška desetljeća za hrvatski narod. Istodobno umire i nadbiskup Stadler i to u trenucima kad je politika njegovih političkih protivnika trijumfirala. U političkom smislu Stadler je bio najprije pravaš a potom frankovac. Nepravedno je ušao u historiografiju kao neprijatelj franjevaštva u Bosni, te kao protivnik Srba i Muslimana.

Prvi vrhbosanski nadbiskup umire ostavljajući nadbiskupiju na početku novih, važnih i sudbonosnih događaja. Pitao se što će biti od nadbiskupije kada je samo prije četiri godine izbio I. svjetski rat. Ovi strahovi su našli potvrdu u dugoj sede vacante nadbiskupije (1918.-1922.)

Nakon I. svjetskog rata Sveta Stolica nije priznavala pravo patronata državama nasljednicama Austro-Ugarske. U novonastaloj situaciji pojavili su se i mnogi problemi. Jedan od njih je bio taj što Beograd ne želi prihvatiti pomoćnog biskupa Ivana Šarića kao Stadlerova nasljednika. Ipak, upornim insistiranjem i diplomatskim naporima Svete Stolice, Šarić je postao drugi nadbiskup vrhbosanski. Jednakim apostolskim žarom i neiscrpnom energijom nastavlja Šarić i orati brazdu koju je njegov prethodnik duboko zaorao. U vrijeme nadbiskupa Šarića u nadbiskupiji nastaje demografski boom: broj katolika se neprestano povećavao. Poseban briga drugog vrhbosanskog nadbiskupa je bila gradnja ili obnova crkvenih objekata. Za vrijeme svoje uprave Šarić je osnovao 17 župa. Putem Katoličke Akcije on se borio protiv nevjere, nemorala i indiferentizma. Iz križarskih redova nicala su mnoga svećenička i redovnička zvanja, izrastali su laici osposobljeni za promicanje katoličkih načela u javnom životu. i ponajbolji katolički ljudi javnoga života. Kraljevina Jugoslavija bila po pismenosti jedna od posljednjih zemalja u Europi. BiH je bila jedno od njezinih ekonomski najnerazvijenijih područja. Nepismenost i siromaštvo su bili u to vrijeme pokazatelji stanja. Nepismenih je 1921. bilo više od 80%. Katolički tisak u to vrijeme bio je oružje istine a Sarajevo je već od Stadlera centar katoličkog tiska. Uz Vrhbosnu potrebno je spomenuti i Nedjelju kao i ove listove: Križ, Katolički tjednik, Narod…Svi su listovi bili strogo cenzurirani a neki i zabranjivani. Razdoblje od 1918. do 1941. obilježeno je novom državnom tvorevinom, najprije nazvanom Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. godine Kraljevinom Jugoslavijom. Jedna od prijelomnih etapa razvoja države jest upravo 1929. kada završava vrijeme pseudoparlamentarizma a započinje vrijeme diktature. Kraljevinom stvarno i pravno upravlja srpski kralj i srpska vlast, koja je kao takva protežirala Srpsku pravoslavnu Crkvu. U toj tvorevini katolici i muslimani su se morali boriti za vjersku ravnopravnost. Jaki centralizam Beograda, represije nad nesrpskim stanovništvom te napose ubojstvo Stjepana Radića u beogradskom parlamentu stvorilo je distancu i uvjerenje o nemogućnosti suživota. U tom razdoblju zbilo se sastavljanje i potpisivanje konkordata između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije ali i gaženja konkordata na beogradskim ulicama 1937. U tom i takvom vremenu događaji su se odvijali na način da je proces općeg društvenog razvoja bio ubrzavan, prekidan, nastavljan u novim oblicima i sadržajima, nesklon normalnom putu razvoja za pojedince, narode i državu.

Kulturalne, ekonomske, političke, povijesne, nacionalne i religiozne razlike bile su razlog neprestanog razilaženja, trvenja i borbe koja je doživjela svoj vrhunac u II. svjetskom ratu. U razdoblju 1941. do 1945. bijesni II. svjetski rat. Bosna je u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. U zemlji ratuje više vojski koji se bore za svoje interese. Dolazi do teškog krvoprolića među ljudima različitih nacija i religija. Opet nevolje za Crkvu. Tijekom rata i neposredno nakon njega Katolička Crkva trpi velike gubitke. Titovi partizani su pogubili više katoličkih svećenika i redovnika a njihovim dolaskom na vlast počeo je otvoreni i perfidni progon političkih neistomišljenika. Nakon II. svjetskoga rata zatvorene su bogoslovije u Sarajevu i Mostaru, mala sjemeništa u Travniku i Širokom Brijegu. Sve redovnice su protjerane iz BiH, veći je dio crkvene imovina nacionaliziran, djelovanje svih crkvenih organizacija zabranjeno. Crvi su oduzete tiskare, katolički je tisak zabranjen. Mora se priznati da je o događanjima za vrijeme rata nadbiskup Šarić bio nedovoljno informiran (naime, u to vrijeme danonoćno se bavio prijevodom Sv. pisma). Iako političar nikada nije bio, mora mu se priznati da je bio veliki rodoljub. Neposredno pred završetak rata od straha pred partizanima povukao se u izbjeglištvo, obišao je nekoliko europskih zemalja a najduže se zadržao u Španjolskoj u Madridu gdje je i umro i pokopan. Njegovo životno djelo je prvi cjeloviti objavljeni prijevod Svetoga Pisma na hrvatski jezik.

Nakon rata dolazi ropstvo (tamnica) za hrvatski narod i Katoličku Crkvu. Crkva ulazi u novu Jugoslaviju - komunističku i ateističku gdje doživljava moderne katakombe, progone i arene. Tek 60-ih godina progoni počinju jenjavati. U prvih 20-ak godina nakon rata u Republiku Hrvatsku se odselilo preko 100.000 Hrvata iz BiH. Početkom sedamdesetih su «otvorene granice» a time pojačana ekonomska i politička migracija. Godine 1969. bit će ponovno otvorena dijecezanska bogoslovija u Sarajevu. Polako se pojavljuje novi katolički tisak. S vremenom se vraćaju i časne sestre. U tom periodu na prostoru BiH kao i cijeloj državi, postoji samo jedna partija - komunistička s dva cilja: prvi, postojeće nacije pretopiti u jugoslavenstvo, i drugi, sve religije eliminirati s ovih prostora i iz srca ljudi. Takvom perfidnom planu su se oduprle sve religije. U tome su najviše uspjeha imali, ali i najviše progona, doživjeli članovi Katoličke Crkve. Brojni biskupi i svećenici našli su se na montiranim sudskim procesima i završili zatvorima. Kad se vidjelo da progoni ne pomažu, pristupilo se formiranju tzv. staleških udruženja vjerskih službenika pomoću kojih su komunisti manipulirali i ostvarivali svoje političke ciljeve i interese. Očito je da je to mučno razdoblje povijesti, još uvijek prekriveno velom šutnje, i ono je za sada historia clandestina.

S Drugim vatikanskim saborom (1962. - 1965.) dolazi do bitnih pomaka u Katoličkoj crkvi. Naglasak je stavljen na ekumenizam i dijalog s drugim religijama kao i sa samim ateizmom, za dobro svih ljudi i religija.

Nakon pedesetogodišnje vladavine komunističkog režima došlo je 1990. do prvih slobodnih izbora na području tadašnje Jugoslavije. U Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji referendumom je izglasana samostalnost tih republika kojoj se usprotiviše zagovornici velikosrpskih ideja. Ubrzo je započela velikosrpska agresija najprije na Sloveniju i Republiku Hrvatsku a potom u rujnu 1991. i na Bosnu i Hercegovinu (napadom na selo Ravno). Okupiranje teritorija pratio je sustavni genocid nad nesrpskim stanovništvom - provođeno je etničko čišćenje. Prema posljednjem popisu stanovništva iz travnja 1991. Bosna i Hercegovina Bosna i Hercegovina je imala 4,350.000 stanovnika. Oko 43% stanovnika bili su m(M)uslimani, 31 % pravoslavni Srbi i oko 18% katolici Hrvati. Na referendumu 1. ožujka 1992. većina građana BiH se opredijelila za nezavisnu i samostalnu državu. Tijekom rata od 1991. do 1995. se katastrofalno istjerivanje katolika iz BiH. Glavni grad Sarajevo koji je i sjedište nadbiskupije Vrhbosanske bio je opkoljen od početka travnja 1992. do potpisivanja daytonskog mirovnog ugovora 21. studenog 1995. Od svibnja do studenog 1992. srpske snage su okupirale Istočnu, Sjevernu i Zapadnu Bosnu protjeravajući nesrpsko stanovništvo. Do rujna 1993. srpske oružane snage su «etnički očistile»155.040 vjernika u 56 župa. Početkom 1993. izbio je oružani sukob bošnjačkih i hrvatskih postrojbi u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Tijekom toga nesretnog sukoba protjerano je oko 128.000 katolika. U tim sukobima velik je broj crkava i crkvenih objekata (njih oko 600) sustavno miniran. Mnoge neprocjenjive vrijednosti su opljačkane ili uništene. U prosincu 1994. Kongregacija za evangelizaciju naroda odobrila je nastanak Biskupsku konferenciju BiH s njezinim statutom. Iste godine Papa Ivan Pavao II. je promaknuo nadbiskupa Vinka Puljića u kardinala da bi i tim činom pokazao svoju brigu i blizinu sa stradalim katolicima. Najveći povijesni događaj za mjesnu crkvu zbio se 12. i 13. travnja 1997.: u Sarajevo je došao papa Ivan Pavao II. (prvi puta u dvadesetstoljetnoj povijesti Katoličke Crkve jedan njezin Vrhovni pastir stupa bosansko-hercegovačko tlo). Njegov pohod je bio veliko ohrabrenje katoličkom puku a svima je ostavio značajne poruke.

To razdoblje povijesti bit će zapamćeno po jodnom dalekovidnom projektu nadbiskupije. Naime, početkom devedesetih godina čelnici novih stranaka obećavaju punu slobodu vjerskim zajednicama, što uključuje i osnivanje katoličkih škola. Pristupilo se osnivanju katoličkih školskih centara. Oni su zasigurno dragocjeni biseri koji su isplivali iz vrtloga rata. Ovaj projekt je povjeren Odboru za osnivanje katoličkih školskih centara na čelu s umirovljenim pomoćnim biskupom vrhbosanskim Perom Sudarom. Škole su s pravom dobile ime «Škole za Europu» s predznacima: multietničke i multireligiozne. Katolički školski centri su otvoreni u Sarajevu, Zenici, Travniku, Tuzli, Žepču i Konjicu.

Vrhbosanska katolička bogoslovija (uprava, profesori i studenti) bila je zbog ratnih prilika izmještena u Bol, na otoku Braču, od studenoga 1992. do listopada 1996. Za vrijeme rata u zgradi bogoslovije svoje je prebivalište imalo Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" koje se isticalo po mnogobrojnim kulturnim ostvarenjima i humanitarnim akcijama. U ratnim uvjetima za preživljavanje stanovništva posebno se skrbio Caritas preko kojega su strani darovatelji upućivali materijalnu pomoć i pošiljke.

Tijekom cijeloga rata nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić održavao je kontakte s pravoslavnim, muslimanskim i židovskim poglavarima njegujući tako ekumenizam i religijski dijalog.

Veliki uspjeh je ponovno pokretanje "Katoličkog tjednika" u jesen 2002. s ciljem da domaća vjerska i nacionalna situacija bude promatrana iz kuta čovjeka i vjernika koji živi na ovim prostorima.

U deset godina rata i poraća broj katolika Vrhbosanske nadbiskupije s 580.000 iz 1991. spao je na 210.000 godine 2000. Tako se nastavlja tragično nestajanje ali nadamo se, i stalno čudesno preživljavanja katolika. Sa kućnoga praga je, na različite načine, izvan granica BiH protjerano 1,250.000 stanovnika ili 24 % predratne populacije dok je unutar granica raseljeno 1,370.000 stanovnika ili 31,2%. Nepravedni Daytonski sporazum je ozakonio plodove rata i nije ponudio nikakve uvjerljive i učinkovite strukture za povratak izbjeglica. Po svemu sudeći međunarodnoj zajednici odgovara status quo.

Nakon četverogodišnje agresije i teških ratnih sukoba, BiH je sastavljena iz dva entiteta: federacije BiH koju čine Bošnjaci muslimani i Hrvati s 51% teritorija te Republike Srpske kojoj pripada ostalih 49% teritorija. Vrhbosanska nadbiskupija djeluje na oba umjetno razdvojena entiteta te Brčko Distriktu, gdje se većina vjernika ne može ili nema uvjeta vratiti na svoje predratne župe. Crkvi predstoji mukotrpna borba za materijalno i duhovno preživljavanje na ovim nemirnim prostorima.

Prema statistici koju prikuplja Nadbiskupski Ordinarijat svake godine broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji početkom 2021. godine iznosio je 129.189 u 54.736 domaćinstva.