Stepinac – hrabri svjedok vjere i trajni putokaz života
Na spomendan Bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače, svečano euharistijsko slavlje u sarajevskoj katedrali Srca Isusova predvodio je vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić.
Misu je s kardinalom suslavilo osam svećenika, među kojima i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić, uz asistenciju dvojice đakona, i nazočnost vjerujućeg puka među kojima su bile redovnice više kongregacija, kao i bogoslovi, javlja Nedjelja.ba.
Na početku mise kratko se obratio kard. Vinko uputivši pozdrave i dobrodošlicu, te podsjetivši kako se na današnji dan 1992. prvi put u katedrali obilježavalo Stepinčevo. „Tada još uvijek nije bio proglašen blaženim, ali smo htjeli da upravo postanemo svjesni tko je živio s nama i za nas“, napomenuo je.
Nakon svetopisamskih čitanja i naviještenoga Evanđelja, kard. Puljić uputio je prigodnu homiliju. Najprije je podsjetio, kako je prigodom primanja odlikovanja predsjednika Republike Hrvatske, rekao da su ga tri lika nadahnjivala i bila mu uzor u pastirskom hodu: sl. Božji Josip Stadler, Bl. Alojzije Stepinac i sl. Božji Franjo Kuharić, te je potom iznio neke slike života Bl. Stepinca, „koji je ne samo moralna vertikala Crkve i hrvatskog naroda, nego hrabri svjedok vjere i trajni putokaz života“. „Bl. Alojzije je bio prokušani svjedok vjere i postojan u službi naviještanja Evanđelja. To je ispunio svojom patnjom za Crkvu. Svoju poruku vjere zapečatio smrću. Pred sramotnim procesom hrabro je uspravan bio dostojanstven svjedok istine i čiste savjesti. Zato je mogao na kraju suđenja reći: 'A što se triče mene i mog suđenja, ja ne trebam milosti, savjest mi je mirna'. Ono što me je hrabrilo kod Bl. Stepinca na suđenju je njegovo dostojanstveno držanje unatoč dubokog poniženja, naručenih uvreda.
Bio sam svjedok njegova proglašenja blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. kada su mi suze same potekle zahvaljujući Bogu da sam to doživio“, prisjetio se kardinal, kojeg je, kako je rekao, posebno hrabrila Stepinčeva propovijed u zagrebačkoj katedrali od 25. listopada 1942.
„To me jačalo da sam svaki zločin nazivao pravim imenom, bez obzira tko je zločinac. Ne može se zločinom mir graditi i zločinom zločin pravdati. Zato sam dizao glas i ponovo ga dižem protiv onih koji tvrde da je za zločin odgovornost osobna i da se ne može narod cijeli time okrivljavati. Slažem se ako se taj aksiom uvažava na svim razinama. Ovih dana čujemo tu tvrdnju braneći svoj narod da nije genocidan, neka se to pravilo isto primijeni na druge, pa će biti vjerodostojno.
Ne razumijem poglavare Crkve koji uporno šire neistinu o šutnji Bl. Stepinca, a oni su šutjeli dok su nas ubijali ili tolike masakre pravili. Ni jednom riječju nisu osudili, čak su to nazvali Božje djelo što su nam tolike crkve porušili i nas protjerali“, kazao je, među ostalim, na kraju vrhbosanski nadbiskup u miru.
Svečanosti misnog slavlja na Stepinčevo skladnim pjevanjem doprinio je Katedralni zbor Josip Stadler, pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića, a vjernici su prije i tijekom mise imali prigodu za svetu ispovijed.
J.P., KT
