Održan 29. susret dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

U sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova i dvorani „Pavla VI.“ u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, u srijedu 17. rujna, upriličen je XXIX. susret dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.

Susret, koji je okupio 100-tinjak prezbitera koji pastoralno djeluju u ovoj mjesnoj Crkvi, ali i drugdje, započeo je sv. misom koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić, uz koncelebraciju nazočnih svećenika među kojima su bili generalni vikar mons. Slađan Ćosić i kancelar preč. Mladen Kalfić, javlja Nedjelja.ba.

Uvodeći u misno slavlje mons. Vukšić zamolio je Boga „na dobro braće i sestara kojima smo poslani, da nas blagoslovi kako bismo to dobro djelo mogli nastaviti. „Molimo njegovo milosrđe da nam oprosti sve slabosti u svim danima i godinama našega služenja kad nismo možda bili na visini svoga zadatka. Neka nam pomogne popraviti ono što treba popraviti i nadograđivati ono što je dosad bilo dobro“, kazao je na početku vrhbosanski nadbiskup.

U prigodnoj homiliji istaknuo je kako je ovaj susret još jedna prigoda za zahvalu Gospodinu Bogu ponajprije za dar susreta, „koji je uvijek veliko obogaćenje među braćom“, za to što su svojim dolaskom, molitvom i sudjelovanjem doprinosili pa se susret održava po 29. put te je braći svećenicima zahvalio za doprinos koji će dati u svom budućem služenju narodu Božjemu „kako bi se i ovo djelo moglo uspješno nastaviti na korist svakoga od nas i na korist dijela Crkve Kristove koji je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji“.

Osvrnuo se potom na svetopisamska čitanja i nekoliko redaka Prve poslanice apostola Pavla koje upućuje učeniku Timoteju, predstojniku crkvene zajednice u Efezu, a o tome kako se treba vladati u kući Božjoj.

„Ponajprije piše mu da je Crkva kuća Božja. Ona je dom Boga živoga. Također, ona je stup i uporište istine. Uz to ona je, prema općem uvjerenju zajednice vjernika, također velik misterij pobožnosti i zato se samo vjerom prihvaća. Ta velika otajstvenost, čije razumijevanje nadilazi sposobnost ljudskog uma, odnosi se na Krista koji je Glava Doma Boga živoga, Crkve Božje. Taj kristološki misterij Pavao opisuje u obliku himna i svečano ispovijeda, da se to otajstvo odnosi na Kristovu ljudsku stvarnost, jer u njemu je Bog 'očitovan u tijelu'. Kristovo je opravdanje u Duhu Svetomu. Njegova je proslava u tomu što je kod utjelovljenja naviješten od anđela, a nakon uskrsnuća viđen od istih nebeskih glasnika“, kazao je nadbiskup Tomo pojašnjavajući kako je ovaj odlomak važan jer definira narav Crkve i sažima središnje točke kršćanske vjere, koje se odnose na Isusovo utjelovljenje, njegovo poslanje i vječnu proslavu te naznačuje da je Crkva, kao zajednica vjernika, stup i uporište istine, a njezini su članovi, na unutrašnjoj razini svoga postojanja i djela, pozvani živjeti međusobne odnose uzajamnoga suosjećanja, podrške i solidarnosti, kao što to čine udovi istoga tijela ili odgovorni ukućani istoga doma. Također, kako je istaknuo mons. Vukšić, odlomak je važan zato što jasno naznačuje poslanje kršćana u svijetu.

Protumačio je potom zašto je Crkva kuća Božja te kako u njoj ne vladaju odnosi u kojima se prijatelje bira prema vlastitoj sklonosti i simpatijama, već vladaju odnosi na osnovu krvnoga srodstva udova s Glavom, s Kristom, koji je svojom krvlju uspostavio te nove odnose, zapovjedio ih i ostaje njihov rodonačelnik.

Nadalje je naglasio kako je u vremenu sve češćih pojava da se čovjek osjeća samodostatan i da svoj život uređuje bez Boga, službenik Crkve nerijetko u nelagodnoj situaciji te je pozvao da u svakoj dvojbi i promišljanju polazna točka treba biti primjer Isusa, svjedoka Božjeg. „On naime nije očitovan u tijelu niti je osnovao svoju Crkvu zato da bi dokazivao svoj božanski autoritet već da bi On očitovao Božju ljubav, a Crkva naviještala njegov način kraljevanja, ponajprije tako što će svjedočiti Božju ljubav prema svijetu. Toj ljubavi ni križ, ni osporeni suverenitet ni nelagoda zbog odbacivanja nisu bile zapreka. To je veliko otajstvo svećenikove pobožnosti i treba biti sadržaj njegova naviještanja“, zaključio je mons. Vukšić pozivajući na kraju da se, prema riječima pape Leona XIV. svećenički život zasniva na Isusovu primjeru, jer sličnost s primjerom Isusova srca svećenika čini osobno radosnim, a to duhovno zadovoljstvo čini ga blizim Bogu, narodu Božjemu, biskupu i drugoj braći svećenicima.

Liturgijsko slavlje na orguljama animirao je vlč. Marko Stanušić, regens chori sarajevske katedrale.

Poslije mise slijedio je radni dio susreta koji se odvijao u dvorani Pavla VI. u prostorijama Vrhbosanskog sjemeništa gdje je prigodno predavanje na temu 1700. obljetnica Nicejskog ekumenskog sabora održao prof. dr. vlč. Josip Knežević.

Uvodeći u temu prof. Knežević podsjetio je kako polog vjere počiva na Svetom pismu i predaji te kako već Novi zavjet donosi osnovne izraze trinitarnog nauka, odnosno objavu Boga kao Trojstva – Oca, Sina i Duha Svetoga – odnos čije je definiranje bilo „mukotrpan zadatak“ prvih godina kršćanstva i koje je u 4. stoljeću izazvalo raspravu u Crkvi koju će povijest Crkve poznavati kao „arijansku kontroverziju“.

Predstavio je zatim nauk Arija iz Aleksandrije koji je naučavao o apsolutnoj božanskoj jedinstvenosti Boga Oca, tvrdio kako Sin ne proizlazi iz očeve biti, njemu je podložan, nije pravi Bog i nije suvječan s Ocem. Zbog toga ga je Aleksandar, biskup Aleksandrije izopćio.

Njegov nauk izazvao je rasprave koje su remetile političko-vjersko jedinstvo Carstva te je car Konstantin, koji je otvoreno simpatizirao kršćanstvo, pisao Aleksandru i Ariju, potičući ih na rješavanje tog, kako je shvaćao „terminološkog nesporazuma“.

Sazvan je stoga opći koncil koji je okupio biskupe cijele Crkve, a koji se održavao između svibnja i srpnja 325. u Niceji u Bitiniji, današnji Iznik, u sjeverozapadnoj Turskoj.

Na njemu je riješeno pitanje proslave Uskrsa te je odlučeno da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija, što je imalo i liturgijsku i političku važnost jer se time težilo jedinstvu među kršćanima. Usvojeno je 20 disciplinskih kanona koji su uređivali crkvenu hijerarhiju, nadležnosti metropolita i patrijarha, pitanje klerika, ponašanje u liturgiji itd. Uz to, kako je istaknuo prof. Knežević, riješeno je najvažnije pitanje – arijansko. Sin je priznat kao istobitan (grč. homoousios) s Ocem. Ovaj pojam, iako nebiblijski, uveden je kako bi se jasno isključila svaka mogućnost subordinacionizma i time očuvala vjera u Kristovo istinsko božanstvo. Od akata ovog Koncila, Katolička Crkva danas ima Vjerovanje.

Zaključno, prof. Knežević objasnio je kako rasprava o arijanizmu nije završena na Nicejskom koncilu nego se i kasnije nastavila, ali će o tome više govora biti na simpoziju koji organizira Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu početkom studenog.

Nakon predavanja nazočni su bili u mogućnosti postavljati pitanja predavaču.

Zatim su predstavnici ustanova Vrhbosanske nadbiskupije predočili izvješća o djelovanju ovih institucija, i to: Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater, Travničkog sjemeništa, Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., Caritasa, Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije i Svećeničkog doma. Na kraju je glasnogovornik VN-a vlč. Dražen Kustura iznio detalje o nadbiskupijskom hodočašću u Rim koje je planirano od 6. do 11. listopada, a povodom obilježavanja Jubilarne godine.

Nakon predočenih izvješća nazočni su imali mogućnost davati svoje prijedloge te postavljati pitanja. Zajedništvo je nastavljeno bratskim druženjem uz ručak u prostorijama Svećeničkog doma.

J.M., KT