Završeni ovogodišnji Arhiđakonatski susreti
Župa Sv. Ante Padovanskog Gornja Močila-Sijekovac bila je u četvrtak, 12. ožujka domaćin posljednjem ovogodišnjem Arhiđakonatskom susretu svećenika koji djeluju u Plehanskom arhiđakonatu, a koji se sastoji od tri dekanata: Tuzlanskog, Usorskog i Derventskog.
Program je bio isti i kao na prethodna tri susreta. Započeo je sv. misom koju je predslavio vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić u koncelebraciji s 30-ak svećenika, među kojima su bili generalni vikar VN-a mons. Slađan Ćosić, plehanski arhiđakon mons. Luka Tunjić, usorski i tuzlanski dekani: preč. Juro Babić i preč. Oliver Jerković te župnik domaćin vlč. Ivan Tolj.
Posvetiteljska služba svećenika
U prigodnoj homiliji nadbiskup Tomo najprije je kazao kako je tijekom ovogodišnjih susreta po arhiđakonatima u propovijedima razmišljao o temama svećeničkog poziva te da je u skladu s time odlučio toga dana progovoriti o posvetiteljskoj službi prezbitera. „Poznato nam je da Bog, koji je jedini svet i posvetitelj, uzima ljude za svoje suradnike i pomoćnike, pozvane ponizno služiti djelu posvećivanja da, sami prožeti Božjom svetošću i osobno posvećeni, budu posvetitelji drugih i tako nastave Isusovo djelo posvećivanja. Ti uzeti između ljudi su prezbiteri te, kao dionici Kristova svećeništva, oni nastupaju u službi Krista Gospodina, koji u liturgiji po svom Duhu neprestano vrši svećeničku službu. U djelu posvećenja, koje se ostvaruje osobito slavljenjem sakramenata, euharistija se pokazuje kao izvor posvećenja i vrhunac cjelokupne evangelizacije. Naime, poučeni u istinama vjere, katekumeni se postupno privode sudjelovanju na euharistiji, a vjernici, koji su već obilježeni svetim krstom i potvrdom, primanjem euharistije posvema urastaju u Kristovo tijelo“, pojasnio je propovjednik te je, na temelju nauka Drugog vatikanskog sabora, istaknuo kako je svećenik, često rastrgan brojnim dužnostima svoje službe, pozvan sjediniti unutrašnji život u jedinstvo sa svojom vanjskom djelatnošću.
„Svećenik rješenje za svoje dileme i izazove života traži u vjeri tako što nasljeduje Isusov primjer i način prepoznavanja Božje volje i njezina vršenja. A svaki put kad tako prezbiteri djeluju, po tim svojim službenicima nastavlja vršiti volju Očevu sam Krist, koji ostaje počelo i izvor jedinstva njihova života“, napomenuo je mons. Vukšić te dodao: „Pastoralna ljubav prema vjernicima očituje se slavljenjem svetih tajna i naviještanjem poruka Božjih. Ona se njima hrani i iz njih proistječe, a naročito iz euharistijske žrtve. Naime, osim što je znak Kristove prisutnosti, euharistijsko slavlje je također sakrament susreta Krista i čovjeka. Ono je osobito znak susreta Krista i svećenika koji slavi euharistiju. To je susret koji na djelatnoj razini dovodi do poistovjećivanja svećenika s Kristom, zato što svojim djelom svećenik nastavlja Kristovu službu posvećivanja ljudi i svijeta. I jer je posvećivanje drugih ljudi vrhunac svećenikova služenja, euharistija predstavlja središte i korijen čitavoga života prezbitera. S jedne strane, ostvaruju se uvjeti za posvećenje drugih a, s druge, ono što se zbiva na oltaru svećenik nastoji primijeniti na sebe.“
Biti posvetitelj drugih
U završnom dijelu propovijedi vrhbosanski nadbiskup osvrnuo se na misna čitanja toga dana, osobito na odlomak iz Knjige proroka Jeremije. „Prorok ga je posvetio potrebi pravoga čašćenja Boga u hramu i opasnosti da se to čašćenje pretvori u neistinito, pa je upravo po tomu ovaj odlomak vrlo prikladan za razmatranje svećenicima kao službenicima kršćanskih hramova (…) Vjera izabranoga naroda, slično kao u kršćanstvu, ponajprije je bila unutrašnja stvar čovjeka koja se izražavala i bila označena također liturgijskim činima u hramu. No, kad se radi o onome o čemu piše Jeremija, nered se sastojao u izvanjskom vršenju obreda bez osobne poslušnosti Gospodinovu glasu. To jest, vršenje bogoštovlja i pojedini liturgijski čini nikako nisu vidljive religiozne vježbe ili rutinski običaj, nego moraju biti vanjski izraz unutrašnjih stavova, vanjsko pobožno očitovanje unutrašnje žive vjere, vidljivi znakovi zajedništva s Bogom. To je Jeremija govorio, ali ga narod i službenici hrama nisu slušali. Stoga su njihov život, njihova religioznost, njihove žrtve i njihovo bogoštovlje bili nedosljedni, licemjerni i dvolični“, poručio je mons. Vukšić te zaključio: „Zahvalni Gospodinu za sve trenutke svoje dosljednosti i djela koja su to potvrđivala, svjesni smo i svojih slabosti te, posebice u ovo korizmeno vrijeme, ispovijedamo da želimo biti bolji posvetitelji drugih. Molimo Božje milosrđe da nas blagoslovi obraćenjem i da naši čini u hramu uvijek budu izraz našeg unutrašnjeg stanja.“
Nakon euharistijskog slavlja uslijedio je radni dio susreta, a program, kojega je moderirao arhiđakon Tunjić, bio je isti kao i u drugim arhiđakonatima. Najprije je arhiđakon imao osvrt na kanonske vizitacije u proteklom razdoblju, a zatim su dekani izložili imovinsko-pravno stanje župa.
Bio je ovo ujedno i posljednji ovogodišnji Arhiđakonatski susret u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
D. K.
